stav

Igra Trule kobile

Predsjednik je u susret današnjem danu otišao do Tuzi da "otvori" bulevar i "podigne evropski kvalitet života" u tom kraju. Dočekali su ga crni i zlatni orlovi nezavisnosti, obješeni na kružnim žicama, a samo su bijeli orlovi rastjerani u rezervate i karantin
6225 pregleda 10 komentar(a)
Počasna paljba na Cetinju, Foto: Mod.gov.me
Počasna paljba na Cetinju, Foto: Mod.gov.me

Na današnji dan nema međusobnog praštanja, takav je praznik. U njegovo predvečerje ministar vojni, tek sa nešto paravojnog iskustva, vrištao je u danilovgradskoj kasarni da "niko kao izdajnici ne mrzi izdatu državu"- praznična poruka? 

Ako iko od Pljevalja do Ulcinja to pouzdano zna, zna ministar odbrane - niko kao pocrnjeli orao ne mrzi bijele orlove! Nadahnuti govor prekora zaličio je na izdahnuti vrisak onoga koji prođe gore u igri Trule kobile - zaškripao je nekim prijetećim roptanjem.

Naši vojnici i vojnikinje pažljivo su slušali. U mrtvoj tišini osluškivali su i mrtvi nacistički vojnici čije su kosti nedavno sahranjene u kasarni koja nosi ime narodnog heroja. 

Ministar vojnih i paravojnih navika, pred okupatorom položenim u zajedničku grobnicu obilježavao je Dan nezavisnosti i gratao je nad živim izdajnicima. Okupatorima je bilo jasno da se ne odnosi na njih. Držao je prijeteće opelo sebi iz nedavne mladosti, sebi onomad spremnom da pogine za Karlovac, Ogulin i Viroviticu. Niko ne mrzi srpstvo kao bivši Srbi, kao bijeli orlovi pocrnjeli u procesu tranzicije.

Na Cetinju, predsjednik Đukanović je naredio počasnu paljbu iz šest artijljerijskih oruđa u čast Danu Nezavisnosti. Šteta što ne znamo u kom pravcu su oruđa bila okrenuta jer simbolika je katkad mjera suštine. Njegov posljedni ratni pohod bio je na zapad, na odbranu granice prema "ustašama i NDH"! Moje vojničke uši iz tog doba, moja vrela krv dvadesetogodišnjaka, regruta-redova, još pamti Đukanovićeve junačke govore kroz koje je tekla Neretva i krv naših slavnih predaka - junaka. 

Još čujem kako Slavka Perovića, koji je tražio oprost od Dubrovnika, prikucava na zidinu Straduna i hrabri rezerviste da artiljerijskom paljbom ne promaše metu. Ostaje tajna da li je juče tražio da se počasna paljba ucijevi prema zemlji šahovnice? Niko ne zavoli crveno bijele kockice kao onaj koji je zbog njih mrzio i šah. Kakva šteta! A da nije bilo te frustracije naš predsjednik bi bio samo Magnus Karlsen, a mi srećni narod bez preplaćenog patriotizma i bagatelisanih izdaja.

Znam da mnogi pomišljate kao je, možda, oruđe bilo okrenuto prema Mitropoliji, onako simbolično, zbog slobode vjeroispovijesti, ali sumnjam - mora se nešto ostaviti i za sljedeći praznik.

Predsjednik je u susret današnjem danu otišao do Tuzi da "otvori" bulevar i "podigne evropski  kvalitet života" u tom kraju. Dočekali su ga crni i zlatni orlovi nezavisnosti, obješeni na kružnim žicama, a samo su bijeli orlovi rastjerani u rezervate i karantin. Američki bjeloglavi orao sa ambasade krstio se u čudu lijevim krilom - nije mu jasno da white slavu iko može da pomrači?

Đukanoviću iza leđa, u istom trenutku, službe Glavnog grada posekale su se sa sedam izvajanih momaka - spomenikom "Crnogorsko Oro". Oteli su ga sa bulevara Svetog Petra i odnijeli na kružni tok u Donjoj Gorici! Ubuduće, spomenik će redovno, uoči Dana nezavisnosti, biti prenošen sa raskrsnice na raskrsnicu. Uoči Dana Državnosti očekujemo da gradonačelnik Podgorice "zavrgne" izvajanog Svetog Petra ispred Univerziteta i poperiti ga na vrh Ljubovića, a na njegovo mjesto biće postavljena statua "svetog" Veselina Vukotića. Na upražnjeni postament kod stare zgrade Vlade biće prenesen Josip Broz, a na njegovo mjesto u parkiću kod mosta Blaža Jovanovića biće postavljena vjetro-turbina.

Na današnji dan nema međusobnog praštanja jer je takav običaj. Izem ti ja zemlju u kojoj nema makar pola izdajnika. Da nije njih ili nas ko bi znao zašto nešto slavimo?

Prije četrnaest godina na referendumu je pobijedio Milo Đukanović. Pobijedio je Mila Đukanovića od ranije. Osamostalio je tako Crnu Goru od sebe i bijelih orlova kojima je preprodavao naftu. 

Osamostalio je od sebe i potom prisvojio za sebe - zavrgnuo, ponio  i oročio u svojoj Prvoj Banci. Svim prefarbanim orlovima obezbijedio je povoljne kredite, placeve, stanove, italijansku farbu za perje i paperje jer ako zafali sve će pobijeljeti preko noći. Spomenik Puškinu, militantnog prezimena, biće uklonjen ispred Skupštine i Ustavnog  suda, a na njego mjesto gradski oci će ubrzo instalirati spomenik Trule kobile.

"Ljudi stanu jedan iza drugoga. Prvi u redu ode malo naprijed i nagne se tako da se podboči rukama na svoja koljena i ostalima okrene zadnjicu. Tu osobu zovemo "kobila". Zatim se ostali, jedan po jedan, zalijeću prema "kobili" i preskaču je. U trenutku preskakivanja onaj koji preskače, mora jednom nogom opaliti "kobilu" po zadnjici. Ako uspije i preskoči i doskoči na noge, ide na kraj reda a slijedeći iz reda na isti način preskače "kobilu". Ako fula udarac ili padne nakon doskoka, on postaje "kobila".

A šta će biti sa tobom moj Aleksandre Sergejeviču, to ne znam? Ko ti je kriv kad si Puškin!

E, pa, srećno bilo.