NEKO DRUGI

Lijepa naša Diletantija

Bez obzira ko na kraju pobijedio, neće proći puno vremena do onog trenutka kada ćete još jednom morati samoga sebe pogledati u ogledalo i priznati kako ste opet ispali naivčina

550 pregleda 0 komentar(a)
Ilustacija, Foto: Screenshot
Ilustacija, Foto: Screenshot

Uljuđenije društvo i uređenija država, to je sve što od nove vlasti očekuju oni koji redovito izlaze na izbore. I redovito ostaju prevareni!

Hoće li 5. srpnja biti drukčije? Neće! Bez obzira tko na kraju pobijedio, pogotovo ako to bude upravo vaš favorit u kojega sada beskonačno vjerujete, neće proći puno vremena do onog trenutka kada ćete još jednom morati samoga sebe pogledati u ogledalo i priznati kako ste opet ispali naivčina. Zato su uvijek u prednosti oni koji spadaju u najbrojniju političku grupaciju, u izborne apstinente, jer sa sigurnošću mogu računati da je samo pitanje vremena kada će se još jednom pokazati kako su opet bili u pravu.

Doduše, ni među onima koji u širokom luku izbjegavaju birališta nisu svi isti, pa samim time ne zaslužuju niti isti tretman.

U najprizemniji sloj spadaju one papučice koje se ne usude izaći na izbore jer kad se treba odlučiti za koga glasati, nemaju nikakav stav, ali zato sljedeće četiri godine po gostionicima i društvenim mrežama drže političke mitinge o svemu i svačemu, pogotovo o vlastitoj ugroženosti zbog političara koje su im drugi nametnuli.

Na suprotnom polu apstinencijskog globusa nalaze se oni koje bismo mogli svrstati u političke filozofe, naoružane oštrim misaonim skalpelom koji nam svaki put, poput doktora Tulpa na Rembrandtovom platnu, održe sat anatomije secirajući kadaver do posljednje žilice besmisla.

- Priznajem da nisam familijaran s biralištima (što nikako ne preporučujem kao recept), pa svoje izborno pravo koristim samo u iznimnim slučajevima - jer mi se ne dopada ideja da opslužujem model po kojemu tek jedna (i to ne najvažnija!) od početnih pretpostavki demokratskog života biva proglašena njegovim konačnim ispunjenjem - no ovoga puta, u izlaznoj fazi opsadnog stanja, spreman sam izraziti iskrenu sućut svim onim liberalnim dušicama što će, uz regularne nacionalističke horde, pedantno obaviti “građansku dužnost” i dati svoj doprinos promjeni krvne slike zombija.

Samoprepoznati tako u oportunitetu stada požurit ćemo i ovoga puta dati “demokratski legitimitet” onima koji će se potom, duboko zavaljeni u naslonjač vlasti koji smo im koji mjesec ranije podarili, sprdati s tim našim entuzijazmom da zaokružujemo njihova imena na glasačkim listićima elaborirajući nam svoj traktat o neutralnosti.

Sada kada su se popeli na Pantovčak, još bi htjeli imati i status Švicarske, pa onima koji 5. srpnja dohvate Banske dvore, ostaje samo da se proglase Portugalom.

A vi biste htjeli uređeniju državu i uljuđenije društvo? Od koga to? Od onih koji se ponose s troje djece i jednom ženom, ili onih koji se hvale s više žena i jednim brončanim Bruceom Leejom?

A koji se, kako u životu, tako i u politici, razlikuju samo po tom nebitnom detalju hoće li se naći na listi velike ili male zločinačke organizacije koje su se dva puta posvađale oko podjele plijena.

Ili vam je možda draži lijevi batrljak hrvatske politike čiji šef, lider opozicije i prvi čovjek antikorupcijskog saveza političkih stranaka koje bi navodno trebale restartirati Hrvatsku, tuži ono isto Povjerenstvo za sukob interesa koje mu je reklo kako nije smio uzeti unosnu stipendiju, baš kao što to čini i onaj kojeg želi naslijediti na vlasti, Andrej Plenković, baš kao što su to činili i drugi dični hrvatski muževi, poput Milana Bandića i Tomislava Karamarka?

Gdje se onda krije ta bitna razlika na ovom našem domaćem političkom tržištu za koju možemo staviti ruku u vatru i listić u glasačku kutiju, a da se istog trenutka ne okrenemo i stanemo u pogrebnu povorku za još jednog kandidata kojeg nam valja zauvijek pokopati?

Jer, “vlast u Hrvata uvijek prelazi iz ruke u ruku, a nikada iz glave u glavu”, davno je znao neumrli Zvonimir Berković.

(novilist.hr)