KOSMOS ISPOD SAČA

O Bekimu Sejranoviću

Talentovan toliko da mu svi s pravom zavide

6109 pregleda 0 komentar(a)
Bekim Sejranović, Foto: dnevni.ba
Bekim Sejranović, Foto: dnevni.ba

“Jedino ja stojim.“ To je prva rečenica Bekima Sejranovića iz knjige Nigdje niotkuda. Naslov poglavlja je “Na dženazi“.

On je bio pisac! I nema na vidiku na “ovim našim prostorima“, na ovoj skupini polu-država nijednog više takvog, pisca tog kalibra. Za sad. Jer, Bekim je iskren, toliko da zaboli, da nasmije i da te zabrine. Da misliš o literaturi, o smrti, o depresiji, o ljubavi i životu. Da misliš onako kako treba da se misli!

Talentovan toliko da mu svi s pravom zavide. Jer je duhovit, a to je ono što kad se isplete priča svemu daje smisao, duhovitost ne možeš ni najupornijim radom da nadomjestiš.

Dok čitam njegove knjige, priče u kojima je sebe prozvao “nomadom“, sramota me i steže mi se želudac svaki put kad vidim u pričama njega sa par zavežljaja na leđima, malo garderobe i mnogo knjiga kako ga legitimišu neki policajci i carinici na granici. Legitimišu ga, zaustavljaju i provjeravaju, jer je iz nekog razloga sumnjiv, on, pisac! Možda zbog imena, prezimena, visine, ležernosti, ljepote, nezainteresovanosti, zbog svega što nosi u glavi i duši. Ako je iko imao u sebi slobode koju je crtao Hugo Prat, onda je to spavalo u Bekimu.

Vodio se idejom Danila Kiša da se mora pisati “istinito“, i pisao je. Do kraja! Svi koji ga čitaju i koji će ga čitati imaju sreću što je Bekim živio onako kako oni nisu smjeli, što sad mogu da čitaju njegov pogled na svijet i svu buru iz njegove duše.

Svaka njegova rečenica je dokaz da je bio prevodilac. Sve ima smisla i svoje mjesto, sve je ritam i uživanje za čitanje, a sve je tako lako. Naizgled lako, jer kako i on kaže, najteže je pisati jednostavno.

Pisac piše o onome što ga opsjeda, i u njegove knjige su njegova opsesija, preuzele su prvenstvo nad životom. Pune su ljubavi njegove knjige, jer koliko god nekome izgledalo da ne haje za život, Bekim ga je volio više od svih. Potpuno mu se predao.

“Dnevnik jednog nomada“, to je knjiga! Ne piše, već puca. Po sebi, po nama, po granicama i strahovima. Piše o depresiji, tabletama, o teoriji prevođenja. Piše o gradovima u kojima je živio, u svakom po malo, možda i više nego što su ti gradovi zaslužili. Brčko, Rijeka, Zagreb, Banja Luka, Oslo, Beograd, Ljubljana, sve su to njegovi gradovi.

Piše Bekim o emigraciji, pa se igra terminima, jer to nije emigracija, nije ni izbjeglištvo, igra se i sa terminom Aleksandra Hemona “izmještenost“. Piše o Norveškoj u kojoj je živio i preživljavao, o tome kako često nema gdje da spava, kako ne može da spava bez tableta, o našim nesrećama, o ljudima koji se tamo nađu, pa zaglave sa nekim od zakona a Bekim prevodi, prevodi muku na tuđe jezike i sabija priče, tumači sudbine i ne može da ih se oslobodi sve dok ih ne zapiše. Majstorski!

U tom dnevniku tumači Gombroviča i njegov odnos prema Poljskoj, piše o Andriću sa divljenjem, o Dostojevskom, Fokneru, naročito o Hamsunu. Naravno i o Ibsenu. Da se vidjeti da posebno mjesto u Bekimovom životu zauzima Janko Polić Kamov, čijim je životom i radom fasciniran.

Sve je to bio Bekim Sejranović, i mnoge za tim čudom od čovjeka ovih dana opsjeda tuga, ali istovremeno i osmijeh. Jer, Bekim je zračio takvom energijom, da se ne da za njim tugovati, on je dostojan toga da ga ljudi slave, čak i kad je preminuo prerano u 48 godini života. Bekim Serjanović plovi sad nekom drugom rijekom, stoji na brodu sa perom u ruci kao pobjednik! Jedino on stoji!