ZAPISI SA UŠĆA

Sofija - beton protiv melanholije

Potrošena je bajka po kojoj će članstvo u Evropskoj uniji donijeti brz priključak na zapadni standard. Ali Bugari, kao i većina Balkanaca, umiju da čekaju. Zato je kultura mezetluka ovdje uznapredovala do svog vrhunca

1568 pregleda 0 komentar(a)
Hram Rotonda posvećen Svetom Đorđu, Foto: Dragoslav Dedović
Hram Rotonda posvećen Svetom Đorđu, Foto: Dragoslav Dedović

Prije četvrt vijeka na postdiplomskom studiju u Ahenu bilo je nekoliko bugarskih studenata, a među njima i Sveta. Te 1997. ispričala mi je šta su devedesete donijele njoj i Sofiji: Sir nije jela mjesecima jer nije bilo novaca da ga kupi. I to u zemlji odličnih sireva. Sve što mi je pripovijedala stvaralo je mučnu sliku prelaska „realnog socijalizma“ u rani kapitalizam. I od bračnog para Emila i Sonje, s kojima sam postao prijatelj, naučio sam dosta o njihovoj zemlji. Ono što me iznenadilo, bila je neskrivena simpatija Bugara za Jugoslaviju i Srbiju. Njihov zapadni komšija je za vrijeme socijalizma za njih bio Zapad. Osim toga, mentalitetna, pa i jezička bliskost nije se mogla poreći.

Sonju sam od proljeća 1999. zvao Partizanka, jer je njemačkom ministru spoljnih poslova poslala protestni telegram zbog njemačkog učešća u bombardovanju SR Jugoslavije. Napisala je: „Sram vas bilo“ i u pošti to potpisala punim imenom i prezimenom.

Čubar u mesu

Prvi put sam se obreo u Sofiji u jesen 2007. Noćnim vozom stigao sam iz Beograda. Bio sam iznenađen kontrastima - zapadni stil života se kapilarno probijao u centar, Bulevar Vitoša - glavna gradska arterija - uveliko je bio nalik sličnim ulicama drugih evropskih prestonica. Ali sivilo predgrađa, sumnjičavi pogledi taksista, sve me to podsjećalo na muku istočne tranzicije.

Bulevar Vitoša
Bulevar Vitošafoto: Dragoslav Dedović

Tada sam pred Hramog Svetog Aleksandra Nevskog na svojevrsnom buvljaku vidio prstenove sa ugraviranim simbolima SS-a, fotografije bugarskih i njemačkih vojnika i njemačke oficirske tabakere iz Hitlerovog vremena. Potisnuta prošlost se vraćala kao istorijski treš.

Odmah pored toga prodavali su minijaturne bugarske ikone - na njima su boje bile izuzetno žive - nebeskoplava pozadina, vedra žuta, krvavo crvena i sočna zelena.

Tada sam se sa Emilom našao u restoranu Mečkina dupka. Probao sam odličan roštilj, koji za razliku od svega što sam jeo na Balkanu u sebi imao začin sa ukusom koji je negdje između nane i majčine dušice i zove se čubar. Taj neobičan ukus kod fanova tradicionalnih jugo-ćevapčića često nailazi na otpor. Meni se svidio.

Od tog boravka mi je ostala uspomena na romske muzikante koji su u obližnjem parku spremno slikali sa mnom i odmah zasvirali - Đurđevdan.

Iz krize u krizu

Put me opet nanio u Sofiju koju godinu kasnije. Svjetska finansijska kriza je snažnije zahvatila periferiju nego cinični centar u kojoj je proizvedena. To se u Sofiji vidjelo golim okom. Nije više bilo restorana Mečkina dupka. Bugarska bajka po kojoj će članstvo u Evropskoj uniji donijeti brz priključak na zapadni standard bila je potrošena. Ali Bugari su, kao i svi ljudi na Balkanu, bili uvježbani u trpljenju. Vjerovali su da će i to proći.

I prošlo je. Već 2016, kada sam opet došao u Sofiju, grad je bio živ i zanimljiv. U međuvremenu sam pročitao ponešto o kulturi i istoriji milionske metropole. U glavnom gradu živi svaki šesti Bugarin. Ko bi rekao da je Sofija brojala svega 12 hiljada duša, kada je januara 1878. u nju ušao ruski carski general Josif Gurko - kao oslobodilac od osmanske vladavine. Već naredne godine je izabrana za glavni grad vaskrsle Bugarske. Od tada traje njen ekscesivni rast.

Vremešna dama Sofija

Ljudska naseobine se na tlu Sofije arheološki može pratiti do mlađeg kamenog doba. To znači da je Sofija veoma vremešna dama. Tračko pleme Serdi su je nazvali Serdika, a Sloveni - Sredec ili Sredac. Ovdje su se vjekovima smjenjivali gospodari - najprije Filip Makedonski pa Rimljani. Naselje se nalazilo na raskršću strateških puteva Rimskog carstva. Iz Beograda je ka Konstantinopolju vodio Via militaris koji su Rimljani zvali Via Singidunum, a kod nas je poznat i kao Carigradski drum ili - Velika džada. Sa sjevera je kod Sofije Veliku džadu sjekao Trajanov put da bi povezao dunavsku granicu Rimskog carstva sa egejskinm lukama. Dakle, nisu samo Srbi izgradili kuću nasred druma, već i njihove komšije – Bugari.

U Sofiju je utkan dio srpske istorije. Uspon države Nemanjića od druge polovine XII vijeka značio je kraj vizantijske dominacije i srpsko gospodarenje nad gradom Sredac - sve do turskih osvajanja.

Šetnja Vitoškom

Te 2016. moja saputnica je bila takoreći ekspertkinja za Bugarsku jer je - kao i mnogo ljudi iz Južne Srbije - u detinjstvu ljeto znala provesti na bugarskoj crnomorskoj obali, a šoping u Sofiji pamti još kao socijalističku razonodu. Samo što su se tada iz Bugarske donosili odlični konzervisani sirevi, šunke, kompoti, alve i proizvodi od kože. Danas iz Niša možete uplatiti jednodnevne izlete za Sofiju - u ponudi je kombinacija posjete ogromnom šoping centru u kojem je najmanje bugarske robe i - operi.

Šoping centar
Šoping centarfoto: Dragoslav Dedović

Naš apartman bio je nadomak parka u kojem se nalazi „Nacionalen dvorec na kulturata“ - skraćeno NDK. Gazda, mlađi čovek, dao nam je ključeve izvinjavajući se da žuri - na trubački sabor u Guči. U blizini se Bulevar Vitoša pretvarao u pješačku zonu. Puno šetača i svjetske prodavnice kao u Knez Mihailovoj. Domaći proizvodi od kože se nalaze u radnjama čiji nazivi ne zvuče fensi.

Usred Serdike

Uži centar Sofije se nalazi između dvije stanice metroa - NKD i Serdika. Pješačenje se isplati. Lijepo je promuvati se i po studentskoj četvrti, uličicama oko Univerziteta Kliment Ohridski, prošaranim antikvarijatima i kafeima koji imaju nešto balkansko-francuskog šarma.

Tu gdje se završava Bulevar Vitoša, na raskršću bulevara Todor Aleksandrov i Marija Luiza, nekad je stolovao Lenjinov spomenik. Na tom mjestu je od godine dvehiljadite statua Sveta Sofija, premudrost Božija. Ženska figura sa sovom na ruci, pozlaćenog tena uspostavlja prekinutu vezu sa dalekom prošlošću. Kao slični novi istoricistički artefakti u drugim postsocijalističkim zemljama, ona ima zadatak da preinači narativ. Ukratko, da grad načini „starijim i ljepšim“.

Sveta Petka
Sveta Petkafoto: Dragoslav Dedović

Iskopine antičke Sofije su vidljive kod crkvice Svete Petke Samardžijske i duž cijele stanice metroa Serdika. Isplati se zaći iza hotela Šeraton - tamo se ispod nivoa tla nalazi najstarija građevina u Sofiji - Hram Rotonda posvećen Svetom Đorđu. U više navrata sam silazio u ovu crkvicu i svaki put bi me fascinirala njena harmonična, drevna ljepota okružena hladnim betonom i staklom. U njoj sam vidio ikone koje su bile slične onima iz filma Andrej Rubljov - radosni putokazi za vječnost.

Sjećanje na kralja uz manastirske mezetluke

Preko polja antičkih iskopina kod Serdike vidi se i jedina preostala sofijska džamija iz XVI vijeka. Iza nje je nacionalni istorijski muzej koji je u cijelom prošlom vijeku služio kao banjsko kupatilo - izgrađen je u stilu secesije - vidljivo je estetsko rođaštvo sa nekim zgradama u Subotici ili Segedinu, ali uz lokalni vizantijsko-bugarski začin. U blizini su i „Centralne hale“, mjesto gdje je nekada bila najbolje snabdjevena pijaca u Sofiji, a sada je pod istim krovom moderni prodajni centar gdje se na miru može popiti kafa i pazariti u nekom od butika i prodavnica.

Umoran od ovoliko istorije pravim pauzu u sjenovitom vrtu Hrama Svete Nedjelje. Dugo su ga zvali Crkva Svetog Kralja, jer su ovdje vjekovima utočište našle mošti srpskog kralja Stefana Milutina. Večerali smo u restoranu Manastirska mogrenica. Odlična „grozdova“ kako u Bugarskoj nazivaju lozu i fini etno ambijent odmah su me osvojili. Kultura predjela i mezetluka je ovdje uznapredovala do svog vrhunca.

foto: Dragoslav Dedović

Paprike punjene na nekoliko načina, sve vrste turšije, salatice, tople pogače, sirevi. U „šopskoj zoni“ - između Sofije, Leskovca i Skoplja u kafanama koje drže do lakalne tradicije neće biti potrebno glavno jelo. Jer uživanje u ovakvim mezetlucima može da traje cijeli dan.

Oproštaj od Hemingveja; Sofija 1969

Dobra poezija je kapsula koja putuje kroz vrijeme, pomišljam dok se, prisjećajući se ovih putovanja, sjećam i pjesme njemačkog dramskog pisca i pjesnika Hajnera Milera, koji je često dolazio u Sofiju. On portretira starog hirurga koji je ranije radio u Njemačkoj, pa se vratio u rodnu Sofiju i otvorio restoran:

Dragoslav Dedović ispred katedrale Sveta Nedelja
Dragoslav Dedović ispred katedrale Sveta Nedeljafoto: Dragoslav Dedović

Kosa mu

Prošle godine beše pepeljasta, sada je bela.

Neke se stvari vraćaju, a neke ne.

Turistima liči na Hemingveja.

U srcu mrtva Nemačka, dok sedi

Na suncu kao stari sneg.

Da podigne oči, makar ponekad,

mogao bi iznad čaše videti grad

Veliku ispičuturu znoja kako poseže za njim,

I za starim predelom, koji pio je krv

Narodnih sinova i njihovih dušmana, prestonicu

Što oduvek je rasla i još uvijek raste, brzo,

Kao trava, novu Sofiju sa poletom

Spartakijada, beton protiv melanholije.

Ali on ne diže oči sa svog piva,

Starac bez mora.

Sa zlatnom ribicom koju traži

na dnu krigle igraju se deca.