JEDNA GRBALJSKA PRIČA

Slike iz nezaborava

Jelovnik babe Stane je bio takav da bi mnogi i danas na njega pristali

491 pregleda 23 reakcija 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Shutterstock
Ilustracija, Foto: Shutterstock

Susret moje dvije babe, Stane i Petre, prva iz grbaljskog sela Bratešici, druga iz Milne na Braču, sedamdesetih je ličio na sudar svjetova. Baba Petra se zaputila u Krimovice sa sve šeširom i rukavicama, rukavice ajde de, ali žena s klobukom je previše.

“Što će joj, s tijem može jedino u Kotor na maškare.”

Babe su jedna drugu, u početku, oslovljavale sa gospođo, ali bi Stane uvijek dodala: “Đaola sam ti ja gospođa.”

Fino su se slagale, baba Petra je htjela da nešto radi, ne bi bio red da gosta pošalju u drva ili da radi oko stoke, pa su joj prepustili šporet. Tako su počeli Dani dalmatinske kužine u kući Iva Đurova.

Jelovnik babe Stane je bio takav da bi mnogi i danas na njega pristali: raštan sa mesnim i brašnenim kobasicama, grah i suva svinjska rebra, kastradina, pečena krtola i sir po želji kozji, kravlji, ovčji, biželj i mlada boranija. Jaja koliko hoćeš, patišpanj, obavezan nedjeljom. Hljeb ispod crijepnje, kuća je od njega mirisala. Doručak, čaj ili mlijeko i šuplji kolač, a za večeru kaša. Baba Petra je spremala piletinu, ribu, blitvu, salate, školjke (da, da, školjke, nisu plodovi mora sa nama nastali), pa je tetka Drage češće nego inače išla u lumpare. Babi je trebala piletina, ne bješe je dovoljno jer kokoška na selu završi u loncu samo ako ne nosi jaja, a kokot ako ne pjeva.

Ono što je babi Petri dalo epitet vrsnog kuvara je bila količina hrane koju bi ukućani pojeli. Kad kuva Stane po pjat, kad kuva Petra onda dva i prifali. Nije se dala Stane Ivova nego je za pojačan apetit ukućana dala logično objašnjenje: “To ih ne moze držat”. I zaista, poslovi na selu bjehu teški da se utrošena snaga mogla povratiti jačom hranom ili duplom dozom dalmatinskih specijaliteta.

Bilo je tu još kulturne razmjene - časova plesa. Baba Petra se okretala po kužini kao čigra, pjevušeći neku pjesmu, dalmatinsku, punu vina, galebova, mornara i onih koje čekaju mornare. Baba Stane je gledala uz smijeh, ovim igrama nije vična, ali će zaigrat kako zna premda se nije mnogo u životu naigrala, jest na svojoj svadbi i kad je ženila sinove.

Okretale se njih dvije, svaka uz svoju muziku, sudar finijih pokreta izbrušenih morem i onih koji nikoše iz kamena. Lijepo ih je bilo vidjet tako nasmijane, ono kad radost igre različitosti pretvara u cjelinu. Tada sam prvi i jedini put čula babu Stanu da pjeva, sjećam se i pjesme o paunicama i poljima pelina. Slušala sam je očima.

Uveče bi sjele jedna do druge, uzdisale i plakale. Prevrnule su sve tuge i sreće svojih života, sve svadbe i sahrane zališe suzama. “Stane, oli sušit obraza, pušti tu zenu da počine“, rekao bi đed.

Dugo poslije susreta uhvatila bih babu Stanu kako se ljuljuška i pjevuši “Fini li su Mare bali”, možda je i ona druga tamo, na Braču, skakutala po naški uz neku o dunjama i svatovima.

Obogatio susret jednu i drugu. Zauvik. Za vazda.