ZAPISI IZ PORAJNJA

Problem sa Natašom

Problem je isti kao i sa Nobelovom nagradom za književnost. Kafka i Džojs je nikada nisu dobili. Nobelovu nagradu za mir nikada nije dobio Mahatma Gandi. Ali jesu Obama, Kisindžer, Arafat, Begin i EU
71 pregleda 9 komentar(a)
Nataša Kandić, Foto: Arhiva "Vijesti"
Nataša Kandić, Foto: Arhiva "Vijesti"
Ažurirano: 10.02.2018. 11:13h

Nobelova nagrada za mir za Natašu Kandić? Nominacija je usijala društvene mreže u regionu. Sugrađani i sunarodnici Nataše Kandić su bili posebno iznervirani. Neki komentari su bili zajedljivi, drugi su prelazili granicu pristojnosti i završavali u šešeljevskoj psovačkoj ekstazi

Ima li većina Srba problem sa osobom koja je nominovana za ovo priznanje?

Da. Kakva je to vrsta problema? Višestruka.

Prvi nivo problema je ukorijenjen u Miloševićevom vremenu. Miloševićeva propagandna mašina je oblikovala svijest o Srbima kao isključivoj pravedničkoj žrtvi raspada Jugoslavije. Tada govoriti o tuđim žrtvama nije značilo tek puko narušavanje zvaničnog ideološkog narativa. Kolektivna psihologija odavno je objasnila mehanizam autoviktimizacije. Ako su Lazar i Jasenovac naša jedina istina onda su Vukovar sa Ovčarom, Prijedor i Srebrenica po metafizičkoj pretplaćenosti žrtve na istinu - propagandne laži.

E, teško onome ko tvrdi da su i naši tu i tamo zabrljali. Prodana duša, strani plaćenik!

Pa makar taj neko pedantno sakupljao podatke o žrtvama - ime po ime, sudbinu po sudbinu.

Dakle, Nataša Kandić je slijepa mrlja u redukovanom srpskom identitetu zasnovanom na kultu žrtve.Ona ne može biti uključena u naš autoreferencijalni narativ, ona je dio “njihovog” narativa.

Moj problem sa ovakvim stavom jeste problem sa histeričnim odbijanjem činjenica. Natašu Kandić ne morate voljeti. Ona nije pretjerano simpatična. Ipak, njena fundamentalna potreba da cijelom društvu ide uz dlaku potiče dobrim dijelom iz agresivnosti s kojom se suočava. Uostalom, ona se toliko bavila žrtvama koje je unesrećila srpska politika da, poput policajca koji se profesionalno bavi isključivo teškim delikventima, ima podozrenje prema većini koja se pravi kao da monstrumi među njima ne postoje. To podozrenje je svakako uzajamno.

Ali šta osjećate kada vidite kako “Škorpioni” ubijaju nenaoružane golobrade momke? Trijumf? Satisfakciju? Onda ste bolesni. Stid? Onda ste moralno zdravi. Ako pri gledanju snimka osjetite odbojnost prema Nataši Kandić koja je isposlovala njegovo objavljivanje, onda odbijate da prihvatite onaj isječak stvarnosti koji protivrječi vašoj kolektivnoj imaginaciji. Žrtve ne mogu biti zločinci. U tome je srpski nacionalizam identičan sa hrvatskim ili bilo kojim drugim nacionalno nabrijanim stavom - nema zločina u odbrani protiv agresije. Odbojnost prema Nataši Kandić je jednim dijelom odbojnost psihotičara prema jezgru traume. Mjesečar koji je sa nožem u ruci izmasakrirao ukućane ne smije biti naglo probuđen, inače će instiktivno nasrnuti na svakoga ko mu ukrade njegovo mjesečarenje. Zato svi mjesečarevi rođaci uspaničeno stavljaju prst na usta - pssst. Masovna paranoja iz devedesetih može u tom ključu biti samo zaboravljena, to mjesečarenje ne podnosi alarm budilnika.

Drugo, Nataša Kandić smeta amneziji kao opštem maniru preživljavanja na terenu koji je natopljen “viškom istorije”. Čak i kad nevoljko priznamo postojanje leševe koje su “proizveli” naši “heroji”, odlažemo ih u podsvijest, u beskrajnu, tamnu podrumsku kloaku. Kao kreč po njima pada naš zaborav. A osobe poput Nataše Kandić nikako da ostave na miru taj krvavi kolektivni mulj, već redovno uzimaju baterijsku lampu, silaze u podrume naše zataškane, potisnuste savjesti te sa olovkom zadjenutom za uvo pomno evidentiraju svaku našu svinjariju.

Treće, Nataša Kandić prema ovom tumačenju više voli žrtve koje su unesrećili srpski zločinci nego žive Srbe. Tako misle čak i oni koji devedesetih nisu bili ni rođeni. Iz toga proizilazi da ona više voli nesrpske od srpskih žrtava. U ovom prigovoru ima toliko lične i kolektivne narcisoidnosti da je do ljudi koji tako misle teško doprijeti argumentima. Na stranici Fonda za humanitarno pravo postoji popis žrtava bombardovanja Sjevernoatlantskog pakta, žrtava Oluje, zaboravljenih građana Srbije poginulih u ratovima za jugoslovensko naslijeđe. Ali to nije dovoljno. Jer drugih žrtava je više. Drugih žrtava u devedesetim je čak mnogo više. Nikako da se zapitamo, nije li u prirodi stvari da je onaj koji je imao najveću toljagu (JNA) nainio najviše štete?

To nikako ne znači da su zločinci koji su ubijali u ime drugih jugoslovenskih naroda manji zločinci. Njihov “učinak” je bilo pitanje logistike i kapaciteta, a ne dobre volje. Kada su im porasli kapaciteti proširio se krvav trag i za njima. Šovinistička logika koja je generisala raspad bila je savršeno kompatibilana i radila je po sistemu spojenih posuda.

Četvrti argument zgroženih protivnika svega što predstavlja Nataša Kandić jeste usmjeren na samu instituciju Nobelove nagrade za mir. I zaista, na listi je previše organizacija ili pojedinaca koji se za mir bore na Zapadu - 29 američkih, 15 švajcarskih i 14 britanskih adresa. Problem je isti kao i sa Nobelovom nagradom za književnost. Kafka i Džojs je nikada nisu dobili. Nobelovu nagradu za mir nikada nije dobio Mahatma Gandi. Ali jesu Obama, Kisindžer, Arafat, Begin i EU.

Isto tako, američkim senatorima bi više priličilo da za Nobelovu nagradu predlože Edvarda Snoudena nego Natašu Kandić. A za sve nas bi bilo daleko bolje da je nju presložio Aleksandar Vučić, makar da pokaže da se zaista odmakao od sebe, radikalskog propagandnog aktiviste zasjelog iznad ratnog Sarajeva.

Sve u svemu, reakcije na njenu nominaciju govore mnogo više o svima nama nego o tome šta je Nataša Kandić zaista uradila.

Ako mir shvatimo kao stanje u kojem ćemo za sebe rezervisati najbolju moguću - isključivo pravedničku - sliku o sebi, stanje potpunog zaborava zločina počinjenih u naše ime i stalnog mitskog uzdizanja naših žrtava, onda naše žrtve nemaju dobre advokate. Nataša Kandić nam mora zasmetati. Sama mogućnost njenog uspinjanja na svjetsku binu već je uvredljiva za našu narcisoidnu sliku svijeta.

Ako pak mir shvatimo kao duhovno stanje koje može biti dosegnuto samo kroz katarzu koju donosi sučeljavanje sa moralnom nakaznošću svakog zločina, ponajprije onog koji je počinjen i u naše ime, onda bi faktografija kojoj se posvetila Nataša Kandić, šta god mislili o njoj, mogla pružiti rijetku priliku da konačno počnemo tragati za stvarnim spokojem.

Narodi su onoliko moralno jaki, koliko su spremni da podnesu istinu o sebi. Neka svako na postjugoslovenskom području ponaosob procijeni da li spada u slabiće koji biraju lakši put - put pljuvanja svih naših Nataša.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")