stav

Kome treba Kotor?

Bio jednom jedan grad, mjesto kulture, tradicionalne tolerancije i suživota, zanemarene ljepote Crne Gore

11430 pregleda 92 reakcija 8 komentar(a)
Kotor, Foto: Savo Prelević
Kotor, Foto: Savo Prelević

Nisam za ćutanje ali sam još manje za ponavljanje i ubijeđena sam da ništa nemam napisati na ovom mjestu o društveno političkoj zbilji što već nisam napisala a bilo mi je važno: o ratovima devedesetih, o ratnim zločinima, o projektovanom zaboravu, o selektivnoj pravi i nepravdi, o režimu, brutalnosti i pohlepi, o fingiranju reformi i laži o naporima za poštovanje evropskih standarda, o pravima i nasilju nad ženama u svakom segmentu društva, o okupiranju i uništavanju svih starih i novoformiranih instituta i institucija, o otporu časnih žena i izuzetaka, o neodgovornosti i neslobodi, o sunovratu Kotora. Slici javne i tajne politike crnogorskog režima. Moram o Kotoru zbog duhova vjekova koji u njemu spavaju, još jedanput.

Bio jednom jedan grad, mjesto kulture, tradicionalne tolerancije i suživota, zanemarene ljepote Crne Gore. Bio je oaza sigurnosti za mlade koji nisu bili dorasli puške da bi rušili Dubrovnik, kada je sve počelo.Nakon rata je mijenjan rukopisom sluđenih i halapljivih huškača i boraca „rata za mir“. Useljena je razuzdanost, alkohol i droga, kafančine za brzo bogaćenje. Vrijeme kafića. Odolijevao je grad, još se tada i imao čime podičiti. Miran, uljuljkan važnošću, postao je sigurno mjesto mangupa za regrutaciju kriminalaca, za međunarodnu saradnju podzemlja. Kultura se povlačila. Ojhanje je počelo krinkom demokratskog razvoja i turizma u Kotoru. Strategija za izgon građanstva dovedena je do visokog nivoa - maksimalno otežati svakodnevni život ljudima u gradu - bukom, haračem za parking, iseljavanjem trgovina neophodnih za život, a i za život grada itd. Vrijeme isljevanja, prodaja stanova strancima. Regrutovanje za kriminal i sukob kriminalaca.

Građanstvo je postalo suvišno, svašta se moglo useliti preko noći za uspješne izvještaje nacionalnog javnog servisa i za elitu sumnjivih karaktera. Bez stanovnika, bez normalnog života. Pristojan kondut, suvenirnica za kruzer turiste i šarada od „tradicionalnih“ zabava na kojima je trebalo najesti narod i poslati u svijet sliku uspješnog preduzetništva. Izglancani restorani (umjesto kafića), suvenirnice svih boja i nivoa, najbrojnije turske... Ubistva po ulicama i širenje ovog metoda svijetom se računaju. Ne računaju se tragični životi (smrti) Kotorana/ki kojima je grad garantovao sigurnost, razvoj i mir svojim postojanjem, a majstori visokog ranga ih uveli u kriminal visokog nivoa, kako bi ih potrošili i njih i Kotor. Kotor je postao slika osvete onih koji ne mogu dosegnuti sliku ljepote i sliku dobra. Nije kraj.

Oćutala sam kovid-19 u Kotoru gdje je tridesetogodišnja politička strategija postala jasna svakom slučajnom prolazniku - zloslutna tišina, mršave mačke, mrak. Majstori pajsera sa slobodom kretanja, bez maski (neprikladne za boje njihovih lica) i ostali u karantinu. Ipak, mala nada da će se objelodaniti nasilje kruzing turizma prema Kotoru i da će dobiti novu šansu. Najnoviji glasovi kažu, nema nade!

Ne mogu oćutati potkazivače. Znalo se, šuškalo se. Htjela sam da ne vjerujem. Razumijevala sam specifične okolnosti, odluke i pripadništvo ljudi. Uvijek sam mislila da su ljudi u najvećoj nuždi kada pokopaju svoje dostojanstvo. Porazno je što ovi iz Kotora nisu u nuždi, a to rade. U ime Kotora, stidim se.

Ne mogu oćutati ni bakljade, najnoviji izum režima, specifično za Kotor. Valjda? Ne, nije to iluminacija iz socijalizma. Bakljade nose atmosferu ranijih vremena i asocijacije su neizbježne. Piromani sa zadatkom ograničenog dejstva, noću, sa dekorom državnih zastava. Simbolika je potpuno jasna. U ime Kotora, plašim se.

Treba mi Kotor, onaj koji je bio. I svima treba ono što je Kotor značio jer smo se za to što je Kotor bio (tolerancija, kultura, mir) hvatali (ne samo Kotorani, nego i ostali) onda kada više nismo prepoznavali ljude.

Autorka je aktivistkinja Anime