neko drugi

Jedan vođa, jedna partija – i varljiva stabilnost

Vodostaj moći je rastao dok nije podavio konkurenciju. Prošle su duge godine otkad je Vučić došao na vlast. Danas je sam iznad nivoa vode. Nema više opozicije

3600 pregleda 6 komentar(a)
Aleksandar Vučić, Foto: Beta/AP
Aleksandar Vučić, Foto: Beta/AP

Ako je svijet i poludio, u srcu Balkana očito vladaju mir i zadovoljstvo. Decenijama se govorilo da će države ovog turbulentnog regiona ući u mirne vode tek ako zauzmu kurs prema Evropi, razviju demokratiju i pravnu državu. To je bila zabluda.

Kao da je Srbija došla sebi tek sa autokratom Aleksandrom Vučićem na čelu. Umjesto da se vuče za tromim tankerom Evropske unije, predsjednik Srbije čvrstom rukom kormilari državnim brodom kroz hridi.

I pokazuje u koju luku bi da pristane - već u subotu će Vučić otputovati u Bijelu kuću kako bi slavio „pomirenje“, ili makar „novo poglavlje“ u odnosima sa Kosovom. Bezbjednost i red ne garantuju Evropa i Angela Merkel, nego Aleksandar Vučić i - teško je povjerovati - Donald Tramp.

Kada se to zna, jedino je prirodno osjećati nevjericu.

Ubjedljivi rezultat izbora je pogrešno tumačiti kao veliko povjerenje koje građani imaju u predsjednika. Njegova Srpska napredna stranka nije jedna od snaga u pluralističkom sistemu, gdje se partije idejama i argumentima nadmeću za naklonost birača. SNS nije jedna, nego jedina stranka - aparatura moći kao nekada Komunistička partija.

Kada neko hoće radno mjesto, kada biznismen hoće posao, kada lokalni političar želi poreske novce za svoju opštinu - mora da se dogovori sa sveprisutnom Strankom. Sa 730.000 članova je SNS najveća stranka u Evropi - ne relativno, nego u apsolutnim brojkama, i to u zemlji koja ima stanovnika koliko njemačka pokrajina Hesen.

Onome ko stranci zahvaljuje radno mesto ili funkciju, a u Srbiji su to manje više svi, pametno je da glasa za SNS jer, ako ona izgubi moć, pojedinac može da ostane bez posla. To je zatvoren sistem. Tokom izbornih kampanja se dodatno izoluje. Aktivisti pozivaju sve članove i simpatizere koji nešto duguju stranci i, tobože bezopasno, pitaju za koga će glasati. Teško je tu očekivati protest. Stranka je postavljena kao generalštab. Vodostaj moći je rastao dok nije podavio svu konkurenciju. Prošle su duge godine otkad je Vučić, nekadašnji Miloševićev ministar, došao na vlast. Danas je sam iznad nivoa vode. Nema više opozicije. Socijalisti su samo saigrač.

Sistem je stabilan, baš kao nekada komunistički. To znači da može da funkcioniše samo dok ima nešto da podijeli. To se do sada radilo spretno: novac iz EU ili investicije iz Kine su, do korona-krize, donijele Srbiji drugi najveći rast u regionu, posle Rumunije. Prema prognozama, pad zbog krize biće manji nego drugde.

Investitori cijene Srbiju jer je moćna Stranka za njih „One stop shop“ - jedini šalter na kojem se lako dobijaju dozvole i koji rješava sve probleme. Protiv korone je Srbija reagovala žešće nego bilo koja druga evropska zemlja, sa policijskim časom i potpunom zabranom izlaska za starije, uz drakonske kazne. No, za razliku od ljudi, virus ne može zastrašiti gvozdena ruka vlasti, on živi od očajnih socijalnih uslova. Posle prvobitnih uspjeha, ponovo raste broj zaraženih. Do izbornog dana se to guralo pod tepih. Kao da je termin idealno odabran.

Od iste sorte je nova stabilnost u regionu, ka kojoj Vučić ide. Nema više nikog da mu protivrječi, Srpska pravoslavna crkva je na kratkom povocu, i predsjednik je konačno slobodan da riješi pitanje Kosova - na svoj način. Već dvije godine se Vučić i njegov albanski alter-ego Hašim Tači zalažu za razmjenu teritorija između Srbije i Kosova. Nema tu ni govora od pravog pomirenja, od suočavanja sa prošlošću, od smanjenja svakodnevnih tenzija, od susreta dvaju društava.

Efekat bi bio upravo suprotan: dvojica vođa bi, ako se ostvari njihov scenario, bili gospodari u sopstvenoj kući koji više nemaju obavezu da se osvrću na dosadne manjine. Odlično pristaje to što baš Tramp glumi mirotvorca. Jer, upravo je njegova politika da se međunarodna pitanja rješavaju bilateralnim „dilovima“ moćnika.

Ako se još mogu naljutiti Evropljani, tim bolje. Skoro 63 odsto glasova su fantastičan skor. Ali stabilnost je, znamo, varljiva stvar. „Everything was forever, until it was no more“ - napisao je rusko-američki autor Aleksej Jurčak o iskustvu svoje generacije. I vječne stabilokratije imaju kraj.