Razne nacije i narodi svijeta ponose se svojom istorijom, događajima i datumima iz svoje prošlosti. Tradicija služi za ponos svakom narodu ali je, istovremeno, obaveza generacija da čuvaju i njeguju vrijednosti koje na taj način žive i traju.
Mi kao narodi sa ovih prostora imamo beskraj razloga da budemo ponosni na svoju prošlost, mnogim djelima, događajima i osobenostima naslijeđenih kroz vjekove. Upravo, Malesija u ovo vrijeme obilježava godišnjicu jednog od najznačajnijih događaja iz novije istorije, odnosno 28. jun 1970. godine kada je donešena odluka o ukidanje krvne osvete na ovim prostorima, poznatoj kao “Besëlidhja e Malësis”, što znači data Besa Malesije.
Napisane su knjige, novinski članci i filmski sadržaji od strane raznih autora, domaćih i stranih, dajući zasluženo mjesto u istoriji ovoga naroda, tako značajnom događaju, sporazumu, datoj riječi o ukidanju krvne osvete koja je, uz sve teške i tragične posljedice, vjekovima nadživjela generacije i vremena, opstajući na mnogim prostorima i dalje. Stoga, prilika je podsjetiti se mudrosti i dalekovidosti naših predaka koji su prije pola vijeka, preduzimanjem tako civilizacijskog iskoraka, pokazali kao najsvijetliji primjer svome narodu i njegovoj budućnosti. Mi kao pripadnici mlađe generacije ostajemo vječno zahvalni svima onima od kojih smo naslijedili trajnu vrijednost kao što je ukidanje krvne osvete, koliko istorijskog toliko i civilizacijskog dostignuća na istorijskom narodnom skupu 28. 06. 1970. godine u Tuzima.
Mi smo već treća generacija od toga vremena koji uživamo plodove tako humanog djela naših predaka. Čitamo, slušamo i gledamo mnoge arhivske sadržaje kojima je ovjekovječena data riječ i, što je još značajnije, ispoštovana svih ovih godina i decenija od Malisora bilo gdje.
Radeći na projektu “Vječnost Bese”, sa autorom ovog dokumentarnog filma uoči 40. godišnjice ukidanja krvne osvete, saznao sam, od tada živih svjedoka toga događaja, mnoge detalje o teškoćama i preprekama koje je trebalo premostiti do konačnog dogovora. Cijeneći vjekovnu tradiciju, na jednoj strani, i civilizacijsku potrebu za novim mirnijim životom na drugoj strani, plemenski prvaci sa područja Malesije, istaknuti intelektualci i stvaraoci, crkveni velikodostojnici toga doba i napredna omladina, uspjeli su u svojoj istorijskoj svetoj misiji ispisavši još jednu svijetlu stranicu snagom riječi, snagom BESE.
Značaj istorijskog dogovora iz 1970. godine potvrđuje i činjenica da je data riječ, kako tada tako i sada, ispoštovana maksimalno od svih generacija sa područja Malesije, ne samo ovdje, u svom zavičaju, nego i širom svijeta gdje žive mnogobrojni iseljenici sa ovih prostora.
Skoro sam pročitao članak u listu “Koha javore” (godina XIV, br. 668) povodom 45. godišnjice ovog događaja, odnosno ideje da se u opštini Tuzi, u cilju institucionalizacije ovog događaja, instalira godišnje priznanje za humanost koje bi nosilo ime “Besëlidhja e Malësisë 1970”. Znajući da su lokalne vlasti opredijeljene u očuvanju i njegovanju naslijeđenih vrijednosti, ubijeđen sam da će i istorijski sporazum iz 1970. godine, dobiti zasluženo mjesto u agendi priznanja za humanost istaknutim pojedincima i institucijama za doprinos u njegovanju humanih odnosa među ljudima i narodima. Na taj način trajno bi se njegovala obaveza mlađih generacija za podsjećanjem na datu riječ iz 1970. godine, čime bi ona postala snažnija i jača u dimenziji etičkog kodeksa ponašanja i odnosa povjerenja među pojedincima i cjelokupnoj zajednici, u izgradnji boljeg i humanijeg šireg društva u Crnoj Gori, poznatoj po multikulturnim vrijednostima i tradiciji.
Autor je politikolog, magistar međunarodnih odnosa i diplomatije i viši savjetnik za odnose s javnošću u Opštini Tuzi
Bonus video:
