NEKO DRUGI

"Mogu što hoću"

U državi u kojoj su institucije politizovane i zavise od volje jedne partije, jedne vlasti i jednog vođe, ko bi se usudio tom vođi narediti da nakon fizičkog kontakta sa zaraženom osobom ode u samoizolaciju?

11161 pregleda 1 komentar(a)
Foto: AP Photo
Foto: AP Photo

"Mogu što hoću", antologijska je poruka premijera Andreja Plenkovića. Može se tiskati na tribinama u Zadru, ulaziti u gužve, tapšati i "šaketati" se sa zaraženim Novakom Đokovićem, može udarati selfije među korona pozitivnim tenisačima...

A može i ono što neće.

Recimo, otići u samoizolaciju nakon evidentnog, višestrukog fizičkog kontakta s osobom zaraženom covidom-19.

HDZ-ov premijer, dakle, može što god hoće. I tko će mu onda reći da mora napraviti ono što neće?

U ovako postavljenoj državi, očito nitko.

Spašavanje premijera

Članovi Kriznog stožera, neki od njih i članovi HDZ-a i Plenkovićevi kandidati za Hrvatski sabor, pronalaze sve moguće načine da spase premijera odlaska u samoizolaciju. Pronalaze nove definicije bliskog kontakta, otkrivaju nove definicije fizičkog kontakta, povode se za novim međunarodnim smjernicama i uglavnom, čine sve ono što ne bi učinili običnim ljudima koji se izlažu koronavirusu.

Onom koronavirusu za kojeg je Plenković osobno utvrdio da je "pobijeđen". U ovoj državi, u ovako postavljenom društvu, s ovakvim institucijama i tradicijom funkcioniranja nitko ovakvom premijeru ne može narediti da učini nešto što on ne želi. "Tu priču smo pojasnili, stvar je što se mene tiče zatvorena", ustvrdio je jučer Plenković, a danas se uslikao na stranačkom skupu dva metra udaljen od kolega.

Zašto se danas udaljava, a za vikend se gurao među ljudima?

Ili se možda drugi udaljavaju od Plenkovića, ne vjerujući da onaj fizički kontakt sa Đokovićem nije bio baš toliko bezazlen kako se tvrdi?

Ćaća 2.0

Nažalost, ni druge institucije ili tijela u ovoj državi nisu mogle Plenkovića natjerati da učini ono što nije htio. Recimo, predati Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa dokumentaciju o stranačkom putovanju Vladinim avionom u Helsinki.

A sjetimo se, prigodno, Ive Sanadera.

Kad su ga fotoreporteri ulovili kako na Svjetskom prvenstvu u rukometu 2009. u svečanoj loži zagrebačke Arene uredno ispija alkoholno piće, iako je zakonom bilo zabranjeno konzumiranje alkohola na sportskim borilištima, čitava nomenklatura upregnula se u tumačenje kako to nije bio alkohol. Pio je jabučni sok. Iz čaše za pjenušac.

Pa tko je onda taj koji će Andreja Plenkovića natjerati da prekine kampanju i ode u samoizolaciju?

Ko je dodirljiv?

Nitko nije nedodirljiv, poručuje HDZ na izbornim plakatima. Osim premijera koji dodiruje zaraženog Đokovića. U ovom slučaju oslikava se, po tko zna koji puta, temeljni problem ove zemlje - nepovjerenje u vlast i u institucije. Plenković je trebao svojim ponašanjem poslužiti kao primjer ostalim građanima u vrijeme ponovnog naleta koronavirusa, ali baš kao i na početku pandemije u vrijeme unutarstranačkih izbora u HDZ-u, propustio je to učiniti.

Još važnije, u protekla tri mjeseca Krizni stožer do te mjere je kompromitiran politikom, svojim odlukama koje su imale političku ili čak i svjetonazorsku podlogu, svojim članovima koji su koristili stožer za stranačku promociju, da se na Plenkovićevo pozivanje na odluke eppidemiologa kako ne mora ići u samoizolaciju jedino može odmahnuti rukom. I okrenuti očima.

Pokorene institucije

Uostalom, institucije u ovoj zemlji, a naročito osobe na čelnim mjestima tih institucija, primarno i gotovo isključivo ovisne su o vlasti, a naročito o jednoj osobi na čelu te vlasti. Od Ustavnog suda i pravosuđa pa sve do Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. To je postalo notorno u hrvatskom društvu devastiranih ili pokorenih institucija.

I čak ako epidemiolozi u ovom slučaju imaju pravo u vezi Plenkovićeve samoizolacije, pitanje je koga će u to moći uvjeriti. Možda glasače HDZ-a.

Ostali će ostati u čudu kod definiranja "fizičkog kontakta": je li to nadlanica ili dlan, je li to dlan na ramenu ili samo obraz uz obraz, pa tako 15 minuta? Građani su krivi

I ne samo to: struka umanjuje opasnost od korone kad su u pitanju političke kampanje, izbori i sami političari, ali pojačavaju opasnost kad su u pitanju građani. Koje se optužuje da se ponašaju neodgovorno. Za razliku od Plenkovića koji se u Zadru valjda ponašao jako odgovorno. Skoro pa primjerno.

Andrej Plenković mogao je priznati grešku, reći da je pogriješio i da mu je žao što je ugrozio svoje i tuđe zdravlje. Morao bi se ispričati i svojoj stranci koju je umalo ugrozio na izborima i ostavio samu u kampanji.

Ali to bi bila demonstracija snage, samopouzdanja i odgovornosti. I to nije Plenkovićeva jaka strana. On se radije uzda u pravorijek institucija kojima on vjeruje - i malo tko drugi. On ipak može što hoće. I svi toga moraju biti svjesni.

(24sata.hr)