DNEVNIK IZ KARANTINA

Pod ključem nakon povratka u Crnu Goru (3)

Poslije 9 sati sna, budim se prije Seide i kuvam sebi kafu. Sat na stolu pokazuje 08:00 časova. Sjedim na krevetu, osjećajući kako me nestrpljivost postepeno obavija: juče su nam uzeli briseve i rečeno nam je da ćemo danas ili sjutra otići svojim kućama. Zato emocije i dobijaju na svojoj jačini - ovo iščekivanje traje više nego svi prethodno provedeni dani

5242 pregleda 32 reakcija 7 komentar(a)
Soba u karantinu, Foto: Ivanka Simonović
Soba u karantinu, Foto: Ivanka Simonović

SMIJEM LI KAŠLJAT’?

Neposredno prije posluženja doručka, kroz prozor ugledasmo doktoricu kako, obučena u zaštitno bijelo odijelo, korača ka nama.

„Po koga je došla?“ – upita Seida, aludirajući na to kome će uzeti bris.

Otvorih vrata sobe, poželjeh dobro jutro već poznatom nasmijanom licu doktorice, nakon čega mi priđe, upitavši me za ime, i uze moj bris.

„Znači li to da ćemo ići sjutra?“ – upitah radosno, vidno oraspoložena u tom trenutku.

„Sjutra ili preksjutra“.

„Nama se ovdje sviđa, doktorice. Mi bismo da produžimo boravak za još 7 dana. Možete li nam kako to sredit'?“ - izgovorih, trudeći se da ostanem ozbiljna, ali mi to ne pođe za rukom.

„Ne želite valjda da budete ‘pozitivni’?“ – s osmijehom odgovori, uzimajući Seidi bris.

„Ne pruža nam se svaki dan prilika da jedemo i pijemo o trošku države!” - izgovorih i ovoga puta se svi nasmijasmo.

Poslije 9 sati sna, budim se prije Seide i kuvam sebi kafu. Sat na stolu pokazuje 08:00 časova. Sjedim na krevetu, osjećajući kako me nestrpljivost postepeno obavija: juče su nam uzeli briseve i rečeno nam je da ćemo danas ili sjutra otići svojim kućama. Zato emocije i dobijaju na svojoj jačini - ovo iščekivanje traje više nego svi prethodno provedeni dani.

Zaključak da je 14 dana državnog karantina mnogo donosim zbog promjena koje osjećam na sebi: oči me blago bole. Razlozi mogu biti brojni: zbog svakodnevnog spavanja i ležanja, velike upotrebe telefona i vrlo malo izloženosti suncu. Fizička snaga kao da izostaje: osjećam to po stisku ruke koji postaje sve slabiji.

Moje nestrpljenje izaziva i jučerašnje saznanje da će karantin biti ukinut za 5-6 dana, jer se navodno "otvaraju granice sa Srbijom". Zato nam više nikoga ne šalju, pomislih: od kako su pomorci otišli 7. dan, stiglo je samo petoro ljudi, dok je pola soba u karantinu već danima prazna.

„Nekoga je moralo zakačit’” - reče Seida dodajući da ćemo mi, vjerovatno, biti posljednji primjerak boravka ovdje.

Ležeći u ovoj sobi, pojavljuju se brojne misli. Kada pomislim na jesenji period i obaveznu vakcinaciju čovječanstva, istoga trenutka reagujem sa najvećim odbijanjem. Vakcina neće biti ubrizgana u moje tijelo i na tome se unaprijed završi sva moguća rasprava sa samom sobom i sa bilo kim drugim povodom tog pitanja. Razlozi su brojni, ali da se liječim od bolesti koju su oni izazvali, vakcinom koja će, takođe, nastati kao rezultat njihovog projekta - ne pristajem na tako nešto.

Razmišljanja o vakcinaciji pojačava i izjava Bila Gejtsa da će posljednja prepreka biti uvjeriti ljude da se vakcinišu. Negdje u sebi gajim nadu da ćemo biti dovoljno razumni da ne pristanemo na nešto što može uništiti naše zdravlje do kraja života. Sa druge strane, znam da će se pronaći način da se čovječanstvo satjera u ćošak, bez prava na drugačiji izbor – izgovor „zarad zdravlja i sigurnosti“ ubijediće mnoge na pristanak da im se ubrizga ta „spasonosna“ tečnost, a pored nje još nešto skriveno u njoj, kako bismo nastavili “normalno” živjeti. Nanotehnologija, upravljanje emocijama i odlukama, promjene raspoloženja, izazivanje bolesti - brojne su mogućnosti te vakcine koja nas čeka.

Međutim, pored misli o vakcini, ono što je zaokupiralo moju pažnju, a samim tim i obilježilo prethodni period, počevši s proglašenjem vanrednog stanja, jeste činjenica da je život bez tehnologije postao nemoguć: njena uloga u društvu postala je ogromna.

Isprva raduje mogućnost da onlajn putem možemo zamijeniti fizičku prisutnost u obavljanju skoro svih poslova, ali ne prihvatam njenu “dobronamjernost” da naše živote učini lakšim: zaprepašćuje me kolikom brzinom tehnologija napreduje. Iako svjesna njenih prednosti, užasavam se koliko je duboko zašla u naše pore. Cilj tehnologije da se stopi sa čovjekom, da se sve ono ljudsko u njemu poruši i iskorijeni kako bi se čovjek pretvorio u mašinu, navodi me da na istu posmatram s velikim odbijanjem, bivajući svjedok procesu u kojem se svijet svakodnevno dehumanizuje i ubjeđuje da počiva na materijalističkim načelima - da se čovjekov individualistički duh pretvara u kolektivistički. Jedan od najboljih načina, bez upotrebe bilo kakve sile, leži u tome da se vlada PERCEPCIJOM O STVARIMA - da se uspostavi vladavina nad uvjerenjima ljudi.

Zato, po ko zna koji put podsjećam sebe da je u životu neophodno naučiti reći “ne”. Da bismo rekli “ne” nečemu, odlučno i snažno, glavni motiv kojim treba da se vodimo je sljedeći: da li je nešto ispravno ili pogrešno.

Stoga, budimo pametni. Budimo mudri. Moć se daje, uvijek i neizostavno, samo putem našeg sopstvenog pristanka.

I dok ispisujem posljednju rečenicu, moje pisanje prekida Seidin kašalj, zbog čega, sa druge strane slušalice, dopire glas njene sestre:

„Što je to? Što ti je, Seida?”

„Ada kašljem, Zenepa, što ti je, more? Smijem li kašljat’?”