Bili smo nedavno, navodno, sasvim zdravi, a sada smo sasvim bolesni. Kako se to dogodilo?
Kako smo od naroda koji je u nevjerovatnom procentu poštovao mjere, postali narod kojega je za iste briga pa i po cijenu vlastitog zdravlja?
Odgovori su jasni i nemilosrdni.
Ljudi su izgubili povjerenje u sistem koji je zloupotebljavao epidemiju koronavirusa na svakom koraku. Iz dana u dan postajali smo svjesni kako se preko naših leđa, naše ćutljivosti, u "slavu našeg zdravlja", vode predizborni ratovi, švercuju suludi identitetski projekti, utvrđuju vječne upravljačke pozicije i zarađuje na muci. Isti narod, u samo par mjeseci, jedan pol svog odnosa prema virusnoj okupaciji zamijenio je drugim. Proključali smo od nesojluka pojedinaca, čuvara sistema i svojih pozicija u njemu. To da ljudi prenebregnu vlastito zdravlje, pa i život, dešava se i na frontu kada jednakost i pravičnost u nesreći budu izigrani. Vojnike koje izda komanda ni mecima, ni očiglednom smrću, više niko ne može vratiti u rov.
Sjetimo se;
prvo nismo imali maski i rukavica, a kada su stigle naplaćivali su nam ih kao sudbonosne ljekove;
dezinfejciona sredstva koštala su sramno i pokvareno mnogo;
predsjednik danilovgradskog DPS-a mogao je u kafanu zaključan iznutra, a vjerujući ljudi nisu mogli u Crkvu ni sa maskom;
žurke probranih organizovane su krišom i otkrivane fb statusima. Oni što su se fotografisali na Hajli ili Komovima nisu kažnjeni kao oni na Koritima Kučkim;
pojedinci su strpani u pritvor zbog objavljene sumnje da predsjednik DPS-a ima Koronu, a Brdža zbog statusa "da ima informaciju";
sahranjivali smo najbliže kao kužne, kao gubavce, gledali ljekare bez maski i ministarske porodice sa spejs-šatl maskama;
aplaudirali smo ljekarima, a NKT je saopštavao da je to aplauz njihovom sistemu;
gradilišta i autobusi do njih bili su puni radnika, a parkovi i crvene porte pod opsadom policije;
privođeni su i krivično gonjeni mladići i djevojke zaostali na klupi i šetalištu koji minut nakon 23. sata.
I kada smo pobijedili, kada više nije bilo zaraženih, nastavljeno je sa mjerama koje su bile i ostale sramne. Prije se moglo u klubove i bašte kafea nego do oltara, a svadbe i svatovi natrpani u svadbene sale, bili su i ostali manja prijetnja po zdravlje od litija na otvorenom. I kada smo pobijedili počela su hapšenja sveštenika i episkopa na praznik Svetog Vasilija, a policijske snage su gonile po ulicama one koji su pružali otpor. Hapšene su automobilske kolone onih koji su pjevali Ne damo svetinje, a točeno gorivo i pivo onima koji du za dan nezavisnosti skandirali e viva Montenegro. I dok su, očigledno, ljudi preko divljih graničnih prelaza odlazili i dolazili uželjenoj rodbini između Rožaja i Pazara, interventne jedinice Policije sa sjevera gostovale su u Budvi da preotmu i zauzmu grad. SAJ je obezbjedivao rušenje konaka na Briskoj Gori kod Ulcinja, a Insitut je pratio posledice beogradskog derbija. Tako je "neopaženo" virus bujao, a zvanično ni tica nije mogla preletjeti granicu sa Srbijom.
Kada natjerate ljude da preko brda, zaobilazno, kroz šumicu, kolskim i kozjim putem, idu tamo gdje moraju, idu kod najbližih, u trgovinu, u preživljavanje, onda vam se desi ono što niko ne želi, ni sebi ni krvniku. Umjesto da za takve potrebe ljudi idu preko uređenih prelaza, uz kontrolu, uz testove, umjesto da država zna sta se dešava, žmurilo se na svako oko i istrajavalo na ludilu, na gordosti, na političkom profiterstvu.
I danas treba objasniti građanima da je stanje smrtno ozbiljno? To treba da urade isti ovi koji su nas sluđivali koještarijama? Lovci na litije, stručnjaci, profesionalci, prethodnica DPS-ove predizborne pješadije, doveli su do toga da je strah od bolesti i strah od smrti manji od prezira prema njima!
Iscrpljeni, s potrošenim ušteđevinama, s namjerom da nešto zarade i prežive, ljudi su danas zdravlje stavili gdje ne treba, na dno svirale. Moglo bi nam se to preskupo vratiti.
Imena svih nadležnih tijela i pojedinaca nemam snage više da pominjem. Ipak, ne smijemo sebi dopustiti da nas obuzme rušilačka mržnja. Mudre i hladne glave rješavaju uzavrelo i naizgled nerješivo.
Danas je teško ali ono što predosjećamo i znamo je plan da nakon 30. avgusta bude još teže. Iskusili smo karantin tokom kojega, uz sve neprilike, nije falilo osnovnog. Prijeti nam, međutim, izolacija u kojoj će pored slobode nedostajati i elementarnih uslova za preživljavanje.
Ako to ne vidimo danas, u septembru, oktobru i potom biće kasno za kajanje.
Porodica Kasalica je posljednji primjer kako bezdušna vlast, koju smo mi odnjegovali, nema ni zrno časti. Zbog njih, zbog Zdravka i Makedonke, zbog hiljadu doktora, toliko profesora, zbog advokata, inženjera, oficira i podoficira, zbog studenata, novinara, fudbalera, kapetana duge plovidbe, zbog svih koje ništa nije uplašilo, dužni smo da odbranimo Crnu Goru.
Zato kolege opozicionari nemamo više vremena za nadmudrivanje i lukavstva. Ili ćemo biti štit od ove nesreće ili smo zaslužili jedno veliko MRŠ!
Bonus video:
