STAV

In flagranti

U Izvještaju za Savjet Evrope, koji je objavljen prije dvije sedmice, navodi se da je i 2019. godine Venecijanska komisija ostala „sumnjičava prema kontroverznim odredbama o imovini vjerskih zajednica“

2859 pregleda 4 komentar(a)
Parlamentarna Skupština Savjeta Evrope, Foto: Screenshot
Parlamentarna Skupština Savjeta Evrope, Foto: Screenshot

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope objavila je, 22. juna ove godine, privremeni Izvještaj o Crnoj Gori, a u okviru post-monitoring dijaloga koji se sprovodi poslednjih pet godina. Izvjestioci iz Holandije i Litvanije boravili su nedavno u Crnoj Gori i opisali situaciju u zemlji. U dijelu koji se odnosi na političke prilike, pored posebnog osvrta na poslednje predsjedničke izbore, podijeljenu i polarizovanu političku scenu i aferu „Koverta“, posebno je analizirana i kriza koju je izazvao Zakon o slobodi vjeroispovijesti (parag. 29-47, str. 11-15). Iako je riječ o preliminarnoj i okvirnoj ocjeni, ovaj Izvještaj dodatno je potvrdio stavove koje već duže od godinu dana javno iznose predstavnici naše Crkve i kredibilna stručna javnost.

Izvjestioci Savjeta Evrope su najprije naveli da je Venecijanska komisija „jako kritikovala“ Zakon o slobodi vjeroispovijesti, kada se, u formi nacrta, prvi put pojavio 2015. godine.

Treba podsjetiti da je tada, 11. novembra 2015. godine, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava saopštilo Venecijanskoj komisiji da se ovim Zakonom sprovodi eksproprijacija crkvene imovine za koju će posebnim zakonom biti predviđena pravična naknada kako to nalaže Ustav. Dvije sedmice kasnije, isto Ministarstvo je promijenilo mišljenje i obavijestilo Venecijansku komisiju da nije riječ o eksproprijaciji, već da postoji crkvena imovina koja nema vlasnika, ali da će organ uprave tek da utvrditi o tome! Nakon ove prepiske, Venecijanska kosmisija je, u svom tadašnjem Nacrtu mišljenja (27. 11. 2015.), zaključila da u slučaju spornih odredbi postoji „jasna povreda prava na mirno uživanje svojine“, posle čega je Vlada povukla Nacrt zakona.

U Izvještaju za Savjet Evrope, koji je objavljen prije dvije sedmice, dalje se navodi da je i 2019. godine Venecijanska komisija ostala „sumnjičava prema kontroverznim odredbama o imovini vjerskih zajednica“.

Ova sumnjičavost se ogleda u činjenici da je Venecijanska komisija u svom drugom Mišljenju o praktično istom zakonu (24. 06. 2019.) iznijela više od 15 izričitih preporuka koje se odnose samo na tzv. imovinsko pitanje. Vlada nije usvojila niti jednu u cijelini, ali je nastavila da uvjerava Venecijansku komisiju da će zaštita vlasnika biti potpuna i bez diskriminacije. O kakvom je uvjeravanju riječ, najbolje svjedoči to da Vlada uopšte nije odgovorila na pitanje i primjedbu Venecijanske komisije da sporne odredbe Zakona o slobodi vjeroispovijesti uopšte ne propisuju da li se činjenica upisa prava svojine u katastar nepokretnosti smatra dokazom. Ne samo da tzv. posjedovni list predstavlja dokaz prava svojine, već ne dozvoljava da se uopšte vodi poseban upravni postupak kakav je propisan spornim Zakonom. To je i razlog zašto je Vlada preskočila ovu primjedbu u širokom luku. Zbog toga se u stranoj literaturi „pravda“ koju bi ovaj Zakon donio pežorativno i naziva „kengurska pravda“ (cangaroo justice).

Na jednu drugu primjedbu Venecijanske kosmisije - Vlada je odgovorila, ali bolje da nije. Naime, Venecijanska komisija je istakla da teret dokazivanja leži na državi, a da pravila dokazivanja treba da sadrže i ona o sticanju svojine protekom vremena tj. održajem - koja su sadržana u Zakonu o svojinsko-pravnim odnosima. U prilog tome, Venecijanska komisija je citirala presudu ESLJP u slučaju „Sveti manastiri protiv Grčke“ (1994) u kojoj je Sud istakao „da su manastiri osnovani mnogo prije stvaranja grčke države i da su sticali imovinu vjekovima, te da nije bilo moguće da registruju svoje pravo vlasništva sve do polovine 20. vijeka“. Na ovo je Vlada odgovorila da primjena odredbi o sticanju svojine održajem nije predviđena zato što Zakon o svojinsko-pravnim odnosima ne dopušta sticanje svojine održajem kada je stvar pribavljena silom ili prevarom. Osim što je unaprijed i nečasno oklevetala Mitropoliju crnogorsko-primorsku i eparhije Srpske pravoslavne crkve, Vlada je istovremeno sama presudila Crkvi jednim svojim dopisom - iako je bila p(r)ozvana da propiše i primjenu pravila o održaju, tako da se u redovnom sudskom postupku može dokazivati i taj pravni osnov i ispitati svaka tvrdnja, pa i ova koju je Vlada saopštila Venecijanskoj komisiji, a da nije trepnula.

Do istog zaključka je došla i Akcija za ljudska prava. U dokumentu, koji je ova nevladina organizacija dostavila Vladi 15. marta ove godine, utvrđeno je, pored ostalog, da je „Vlada netačno uvjeravala Venecijansku komisiju da novi postupak obezbjeđuje isti nivo zaštite kao i parnični postupak“.

U najnovijem dokumentu Savjeta Evrope izričito se navodi da je Zakonom o slobodi vjeroispovijesti stvorena mogućnost „transfera imovine ogromnih razmjera“, kao i da je „zaista vrlo vjerovatno da su sporne odredbe usvojene u cilju stvaranja nove autokefalne crkve u Crnoj Gori, različite od SPC“. Izvjestioci su istakli da „razumiju strah pripadnika SPC i njihovo osjećanje da su spornim odredbama oni postali mete“. Posebno je naglašeno da je objašnjenje Ministarstva za ljudska i manjinska prava - o tome da većina crkvene imovine izgrađene prije 1918. godine predstavlja kulturnu baštinu - suviše široko i, stoga, nedovoljno uvjerljivo. Ono što iz ovog Ministarstva nisu kazali izvjestiocima Savjeta Evrope, kao ni članovima Venecijanske komisije ranije, jeste činjenica da Zakon o zaštiti kulturnih dobara već pruža mogućnost zaštite kulturne baštine i nije nužno, a ni dozvoljeno nacionalnizovati crkvenu imovinu, jer kulturno dobro, po slovu zakona, može biti kako u državnoj tako i u privatnoj svojini.

Izvjestioci Mulder i Zingeris dalje podvlače da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti stvorio tenzije u Crnoj Gori i regionu, kao i da vlast prijeti učesnicima litija izbacivanjem iz vladajuće partije, ali i iz državnih organa, poput Ministarstva odbrane. Takođe je upozoreno da politički lideri treba da se uzdrže od korišćenja rasprave o novom Zakonu za skretanje sa drugih tema i podizanje nacionalnističkih tenzija. Umjesto toga, u Izvještaju se apeluje da se dijalog između Vlade i Crkve ne prekida i da se, pri tom, poštuju zakonodavni postupak i uloga redovnih, pravih sudova (proper courts). Kad je o samom Zakonu riječ, izvjestioci-poslanici Savjeta Evrope zaključuju da bi najbolje rješenje bilo da se iz Zakona o slobodi vjeroispovijesti izostave sporne odredbe koje izazivaju nezadovoljstvo i tenzije, dok bi se o tzv. imovinskom pitanju moglo zatim posebno debatovati.

Imajući sve ovo u vidu, jasno je zašto nikada nije utvrđen javni interes da se Zakonom o vjerskim slobodama od najveće vjerske zajednice otme imovina koju je ona sticala i održavala ravno 800 godina. Umjesto toga, vlast već duže vrijeme žonglira različitim i kontradiktornim poluobjašnjenjima: od toga da Srpska pravoslavna crkva radi protiv nezavinosti države, te da treba stvoriti novu, drugačiju crkvu, do navodne potrebe da se sprovede nezakonita izmjena katastra nepokretnosti samo u slučaju jednog vlasnika, a sve to kako bi se zaštitila kulturna baština koja je, uzgred rečeno, kao i katastar nepokretnosti, već zaštićena zakonskim mehanizmima koji važe u pravnom poretku Crne Gore.

Jedino što je zajedničko svim ovim navodima vlasti jeste to da oni ne mogu biti predmet dokazivanja u posebnom upravnom postupku, kao što ni pravo svojine ne može biti dokazivano u takvom postupku. Vrhovni sud Crne Gore je, samo u poslednjih nekoliko godina, pet puta presudio i kao јаvno obznanio da „upravni organ nije ovlašćen da utvrđuje svojinska prava, već je to nadležnost suda“ (Bilten Vrhovnog suda Crne Gore 1/2018, str. 398). Koliko bi ovaj novi, frankenštajnski upravni postupak za dokazivanje prava svojine bio legitiman i neizvjestan, najbolje pokazuju najviši predstavnici vlasti koji svako malo obećavaju i poručuju da će ovaj Zakon omogućiti da crkvena imovina postane državna. Kakav postupak, takav ishod.

Pošto je stvar postala svima i do kraja jasna, sve veći broj crnogorskih građana različitih ličnih i profesionalnih opredjeljenja javno zahtijeva, čak i po cijenu lične sigurnosti i slobode, da sporni Zakon bude izmijenjen. Od advokata, preko studenata, profesora, vojnika, ljekara i inžinjera, do moreplovaca i sportskih radnika. Stavovi američkih državnih službenika i engleskih parlamentaraca su raspršili nade malobrojnih domaćih relativizatora i apologeta ovog civilizacijsko-pravnog skandala: riječ o pokušaju otimanja crkvene imovine kojim se, pored svega ostalog, grubo krši sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti. In flagranti.

Evropska unija, iako geografski i politički najbliža Crnoj Gori, a sa kojom je i ugovorno vezana, ponajviše zaostaje u zauzimanju konkretnog i jedinog ispravnog stava o ovom pitanju. Od evropskih zvaničnika se može čuti da Evropska unija ne može da se miješa u način na koji države uređuju svoje odnose sa crkvama i vjerskim zajednicima. Predstavnici Evropske unije, međutim, uporno propuštaju da primjete da glavni problem ovog Zakona nije izbor konkretnog modela odnosa između Crkve i države, već to što se njime samo jedan vlasnik neosnovano lišava prava svojine. Zaštita prava svojine spada u isključivu nadležnost Evoropske unije i dio je tzv. prvog stuba EU; da nije tako, „aki komuniter“ bio bi „aki komunister“.

Sud Evropske unije je 1969. godine proglasio osnovna ljudska prava za opšta načela Zajednice. Pet godina kasnije, isti Sud je uvrstio pravo svojine u osnovna ljudska prava u Evropi i uputio na primjenu standarda sadržanih u međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Mastrihtski ugovor o EU, iz 1992. godine, u članu F(2), izričito propisuje obavezu poštovanja Evropske konvencije za zaštitu osnovnih ljudskih prava i sloboda.

Evropska unija je, 2000. godine, usvojila sopstvenu Povelju o ljudskim pravima kojoj je, Lisabonskim sporazumom iz 2007. godine, priznata ista pravna snaga kao i osnivačkim ugovorima Unije. Tom Poveljom je, pored ostalog, garantovana sloboda vjeroispovijesti i pravo svojine. U njenom članu 17 je propisano da „svako ima pravo da drži zakonito stečenu imovinu, da je koristi, da raspolaže njome ili da je zavješta“, kao i da „niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i u slučajevima i pod uslovima koje propisuje zakon, pri čemu mora biti blagovremeno isplaćena pravična nadoknada za taj gubitak“.

Konačno, opšta načela prava EU su načelo jednakosti i načelo pravne sigurnosti. Prvo obavezuje na jednaku primjenu prava i jednak položaj svih pred sudom, dok drugo zahtijeva da pravne norme budu jasne i precizne kao i da se retroaktivnim dejstvom zakona ne ugrožavaju stečena prava. Oba ova načela su grubo pogažena crnogorskim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti. Zbog toga, Evropska unija ne samo da treba, već je dužna da zahtijeva zaštitu jednakih prava u Crnoj Gori kao kandidatu za članstvo ove međunarodne organizacije. U suprotnom, svaki evroskepticizam će postati opravdan, uključujući i onaj koji u evropskim integracijama vidi jedino zaposijedanje novih teritorija i izvor jeftine radne snage.

Parlamentarna skupština Savjeta Evrope je, u svom poslednjem Izvještaju, zaključiča da je Crna Gora dosegla plafon u pukom usvajanju propisa i imitiranju evropske legislative, te da je nužno da država pređe sa riječi na djela. Isto se može reći i za Evropsku uniju. Pozivanje na dijalog je ispravno i dragocjeno, ali je daleko od dovoljnog imajući u vidu obim krize u zemlji i očiglednu protivustavnost spornih odredbi novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

U tom smislu, najveću odgovornost za situaciju u Crnoj Gori danas ima Njemačka - ne samo zato što, uz Francusku, predstavlja najuticajniju zemlju EU, već i zbog toga što je upravo preuzela predsjedavanje Unijom u narednih šest mjeseci. Najzad, Njemačka, kao niko drugi, zna kuda može da odvede vlast koja želi da zaustavi i promijeni istoriju tako što javno optuži i osudi cijelu jednu grupu, a njen progon otpočne konfiskacijom lične imovine i dragocjenosti. Takođe, Njemačka zna, bolje od bilo koga, da je moguće iz pepela obnoviti zajednicu i njene vrijednosti i dobra, jer su takvu jednu obnovu svojim znanjem i hrabrošću vodili upravo Ejbert, Adenauer, Brant i ostali. U Crnoj Gori je potrebno zaštiti osnovne evropske i civilizacijske vrijednosti, jer samo tako evropski i drugi politički interesi mogu biti legitimni. Sporovođenje, pak, bilo čijih interesa progonom Crkve i gaženjem osnovnih ljudskih prava ravno je zločinu.

Autor je član Pravnog savjeta Mitropolije crnogorsko-primorske