NEKO DRUGI

Dug Hajriza Brčvaka

Dok je ovo društvo gutala sistemski ustanovljena halapljivost, Hajriz Brčvak je pružao pomoć rukom na kojoj se nalazio utisnut znak ljudskosti - solidarnost. Svako je znao da on ne poklanja da bi mu se vratilo. Nagradu, koja njemu treba, odavno je dobio

17820 pregleda 409 reakcija 28 komentar(a)
Hajriz Brčvak, Foto: Screenshot
Hajriz Brčvak, Foto: Screenshot

Šta god da bude sa nama, Trinaestojulska nagrada za 2020. godinu biće obilježena po onome koji je nije dobio. Iz dvorskih odaja, prije odluke žirija, stizale su dojave kako Hajriz Brčvak ne može biti uvršten na listu kandidata jer ne živi u Crnoj Gori. Otišao je davno. Njegovo je ime na dugoj listi suvišnih ljudi. Onda je Hajriz Brčvak posvjedočio kako je bilo. Mnogi su ga pozivali da dostavi uvjerenje o državljanstvu, kako bi njegova nominacija za Trinestojulsku, bila potpuna. Odbio je. Dva su njegova razloga, rekao je: premnogo je nagrađivan, a nagradu su dobili preči od njega.

Osnovno se zna. Hajriz Brčvak je proljetos, kad je udarila korona, pomogao Crnoj Gori ogromnim novcem. Samo u dva maha, preko 650.000 eura. Pomagao je i prije, pomaže i sada. I Crnoj Gori i svima okolo. Pomagaće dok ga ima. Naravno, nije sve u novcu. Bilo je režimskih poslovnih partnera, koji su na mig, molbu političkih šefova, izdvajali više novca za nabavku opreme, neki skrivajući imena. Samo, to nije bio dar već investiranje u novi ciklus osvajanja moći. Davali su djelić onoga što su nam uzeli.

Dok je društvo gutala sistemski ustanovljena halapljivost, Hajriz Brčvak je pružao pomoć rukom na kojoj se nalazio utisnut znak ljudskosti - solidarnost. Svako je znao da on ne poklanja da bi mu se vratilo. Ni da bi se uzvisio nad nama. Zato, njegova pomoć nas nije vrijeđala, nego radovala. Nekako se činilo, svi bismo mi tako, kad bi nam se pružila prilika. To, naravno, nije tačno, ali ljudima je potrebna ta varka, uz nju ponekad postaju bolji.

Mnogi od onih koji su djetinjstvo proveli u nemaštini, postali su, ako im se ukaže prilika, nezajažljivi. Mnogi odbačeni, kad pokrenu poslove, osile, na ljude gledaju kao na sredstva za sticanje kapitala. Mašinu koja ima običaj da jede i spava. Mnogi koji su ostali bez domovine, postali su cinici, uskogrudi skorojevići od kojih se sve drugo i drugačije odbija kao od bandere. Kroz sva ta iskušenja, životni put je vodio Hajriza Brčvaka. Poslije svakog, postalo je čvršće ono najplemenitije ljudsko u njemu. Zato kad daruje, to izgleda lako. Svaki čovjek ima volju za moć, pitanje je samo za šta mu ta moć treba. Hajrizu je trebala da bude tu za druge. Da ih svojim darom uznese.

Priča o tome zašto je Hajriz Brčvak, na svoj način, uskratio sebi mogućnost da primi značajno priznanje svoje domovine, zadire u najdublje sfere smisla ljudskog života. Traži nemjerljivo boljeg autora od ovog koji pokušava da je sroči.

Možda može i ovako. Kao priča o jednom Hajrizu i jednom Marku. Dakle, njih dvojica: Hajriz - Hačko Brčvak ponikao u bjelopoljskoj Bistrici, kraj svoje bistre rijeke, i Marko Aurelije Antonije Avgust, starinom iz okoline Kordobe, ono kad je bila rimska provincija. Kad su stasali, Marko je postao rimski imperator, a naš se Hačko, kao što biva, početkom krvavih devedesetih zaputio u Njemačku. Radio tamo razne, teške poslove da prehrani porodicu, a onda - zaimao.

Kad je naših dana svijet pogodio virus korona, pomoć Hajriza Brčvaka je ganula mnoge. Birali su najljepše riječi zahvalnosti. Hajriz se javio da otkloni nesporazum. Ne, nije on ništa poklonio, samo je vraćao dug. Kad to Hajriz, onako običan i blag, izgovara, zvuči tako samorazumijevajuće: “Čovjek koji stekne imovinu je dužan da dio zarade, podijeli zajednici”. Sa tim se ne trguje, niti se za to traži zahvalnost.

Jasno je: Hajriz je iskren vjernik, kuranske upute o ljudskom dugu prema ljudskom imenu, ugnijezdile su se u njegovo srce.

Nego, dok slušate Hajriza, možete osjetiti kako se s njegovim glasom prepliće još jedan glas. Iz daljine. Onog Marka, Rimljanina. Vladara i filozofa. Stoika. Veli on: “Šta još hoćeš pored toga što si čovjeku učinio dobro djelo? Zar se ne zadovoljavaš time što si postupio u skladu sa svojom prirodom, nego još tražiš nagradu za to? Kao da oko traži nagradu što gleda...”

Hajriz Brčvak je svojim gestovima pomogao da se prisjetimo - najveći dar dat je svakome od nas; svi možemo podijeliti ono što imamo sa drugim čovjekom. Ne moraš biti bogat. Kad ti svega ponestane sačuvaj lijepu riječ i samilosno srce.

Marko Aurelije drugo stoljeće, Hajriz Brčvak dvadeset i prvo. Kakva simfonija teče kroz vrijeme. Čuj je. Jesi li ikada čuo ljepšu?

(Monitor)