Sveti Maradona i rumena Margarita

Ostao sam dužan još jedan zapis o ovom veličanstvenom i suludom gradu. Prethodni tekst je samo načeo priču o planeti Napulj.

Aerodrom je svega nekoliko kilometara od grada, pa smo već usred napuljske saobraćajne gužve. Napolju iskrsne poneki prizor, poneka fasada, koji probude radoznalost. Ali premalo je to. Nije to još uvijek Napulj. Poslije petnaestak minuta čujemo iz zvučnika – Napoli centrale.

Silazimo na glavnoj željezničkoj stanici. U blizini smo rezervisali smještaj. Ljudi koji su već bili u Napulju kažu da to nije baš najbolji kraj, ali da je praktično da se odsjedne u blizini glavnih saobraćajnih pravaca.

Prvi utisak je da je grad zaista haotičan. Na prostranom Garibaldijevom trgu naspram stanice i u ulicama oko njega postoji baš sve zbog čega je Napulj i na dobrom i na lošem glasu. Iz niza restorančića zanosno miriše hrana. Napulj je neprikosnovena prestonica italijanske kuhinje. Ni stotinak metara dalje dosađuje se grupa policajaca. Pokretne stepenice na ulazu u metro vode u moderni šoping centar. A na ivici trga, tamo gdje su se smjestile ulice zvučnih imena – Venecija, Firenca, Palermo – počinje mravinjak. Divlji buvljak, grupice Afrikanaca, Arapa, Napolitanaca, oko prostirki koje su zaposjele trotoare. Radnje sa jeftinom robom iz siromašnih djelova svijeta. Muzički hitovi sa riječima egzotičnih jezika. I sve je u pokretu, u glasnom razgovoru, u dovikivanju i smijehu.

Naš smještaj je na drugom spratu. Sa balkona možemo da posmatramo ulice nabujalih kontejnera za smeće, stalnog odlaženja i dolaženja, stalnog automobilskog trubljenja. Ali nismo došli da posmatramo. Došli smo da se stopimo sa tom neukrotivom životnom bujicom.

Najpre smo posjetili obližnju pijacu. Via Ferara je ulica koja vodi do Maradoninog murala na soliteru. Tezge sa jeftinom robom ispred staklenih solitera poslovnog kompleksa Centro Direzionale. I već smo u gradskom vrelom krvotoku.

Vasto je radnička četvrt, ovdje nema skupih radnji i lokala. Raspolućeno vertikalnom linijom Maradonino lice na zgradi kao da bdi nad gradskom sirotinjom. Mural je tu od ljeta 2023. Potpisao ga je Jorit. To je trenutno najviši mural na svijetu. Stakleno-betonska kula visoka je 122 metra. Na više mjesta u gradu će se pokazati da je Dijego Maradona za ove ljude mnogo više od fudbalera.

ULICOM SUDOVA

Duža šetnja vodi nas do Kapije Kapuana, podignuta 1484. pod aragonskim kraljem Feranteom. Napravljena od bijelog mermera u obliku trijumfalnog luka, ukrašena visokim reljefima i antičkim motivima.

Sa obje strane kapije nalaze se dvije masivne kule od tamnog kamena koje se zovu Čast i Vrlina. U blizini je najstarija pijaca grada, koju ćemo posjetiti narednih dana. Sada hitamo ka centru. Kroz ovu kapiju su tokom vjekova svečano prolazili kraljevi, carevi i visoki zvaničnici kada su dolazili u posjetu Napulju. Sada u stari Napulj ulazimo i mi, koračajući između Časti i Vrline.

Via dei Tribunali je – Ulica sudova. Nastala je još u doba antičke Grčke kao glavna saobraćajnica koja je sjekla grad u pravcu istok-zapad. Naziv je dobila u 16. vijeku. Španski namjesnik Don Pedro de Toledo tada je odlučio da sve gradske sudove premjesti na jedno mjesto – u palatu Kastel kapuano.

Pored uličnog niza Spakanapoli, sa kojim se proteže paralelno srcem starog Napulja, Via dei Tribunali je istorijski najznačajnija ulica u gradu. Bilo bi zamorno nabrajati sve znamenitosti koje su ovdje na svakom ćošku – od sakralnih građevina do katakombi koje su u Drugom svjetskom ratu poslužile kao skloništa.

Ipak, u toj ulici turisti se najčešće slikaju pored bronzane biste koja se zove Pulčinela. Prvi put smo je ugledali gore, na usponu prema vrhu Vezuva. Umjetnik Lelo Espozito ju je isklesao u vulkansoj stijeni. Isti umjetnik je gradu 2012. poklonio i ovu Pulčinelu.

Inače, ona je lik pod maskom iz italijanske komedije del arte, narodnog pozorišta iz 16. vijeka. Lik je duhovit, ironičan, voli picu i stalno uspijeva da nadmudri bogate i moćne, uprkos tome što djeluje lijeno i nevješto. Zato ga Napolitanci smatraju živom dušom svog grada.

Glavni razlog okupljanja je lokalno sujeverje. Protrljate li Pulčinelin veliki nos, to donosi sreću, zdravlje i tjera maler. Zbog stotina hiljada ruku koje su ga dodirnule, bronzani nos je potpuno izlizan i sija se kao zlato, dok je ostatak biste taman.

Kao što rekoh, na kilometar ove ulice otpada veliki broj arheoloških i istorijskih znamenitosti. Među turistima je ona poznata i kao kolijevka pice. Ogromni redovi pred lokalima kao što su Đino Sorbilo ili Di Mateo govore o kultnom statusu na društvenim mrežama. Dobro, Unesko je picu uvrstio u svjetsku baštinu. Ali pred picerijama su redovi duži nego pred muzejima.

Vidjeli smo to sopstvenim očima dolazeći ovamo i pred picerijom koja je druga na listi najstarijih u gradu. Ne pada nam na pamet da čekamo. U Napulju ne postoje loše picerije. Samo dobre i odlične.

BENINOV SAN

Skrećemo u ulicu nazvana po Svetom Grguru Jermenskom. Poznata je kao Ulica majstora jaslica, pa i kao božićna ulica. Sa obje strane su zanatske radnje. Cijele godine tu se prave i prodaju figure za božićne jaslice.

Napulj je star dvadeset i sedam vjekova. Prije mnogo vremena ovdje je stajao hram posvećen Cereri, rimskoj boginji žita i plodnosti. Ljudi su joj na dar prinosili male glinene figure. Hrišćanstvo je zadržalo hardver ali je promijenilo softver. Franja Asiški je u 13. vijeku uveo jaslice sa živim ljudima i životinjama. Uspjeh ovog predočavanja mjesta Isusovog rođenja donijelo je docnije zamjenu živih ljudi figurama od drveta i kamena.

Bogate plemićke porodice počele su da se takmiče ko će imati raskošnije jaslice u svojim palatama. Majstori su pored svete porodice počeli da izrađuju figure pekara, mesara, uličnih svirača, pijanaca i trgovaca, prikazujući autentični duh napuljskih ulica. Glave od terakote, oči od stakla, tijela od žice i kučine ogrnuta finom svilom. To je u Napulju postala umjetnost.

Današnji majstori uvode satirične figurine poznatih ličnosti, ali i Dijega Maradone – napuljskog fudbalskog božanstva.

Glavna figura je ipak Benino. Prema legendi, sve jaslice su zapravo samo Beninov san. Ako se Benino probudi, jaslice i cio taj magični svijet će nestati. Njegov san predstavlja duhovno sljepilo čovječanstva prije dolaska Hrista. Među figurama je i pijanac Čiči Bako – nasljednik boga vina Bahusa. Trgovci simbolišu 12 mjeseci. Avgust je prodavac lubenica.

Tu je i figura koja se na napolitanskom zove Šo Šo (Sciò Sciò). To je zapravo izraz kojim se tjera neka životinja ili maler – iš, pis. Predstavljen je kao grbavac, jer se grba na leđima muškarca smatra simbolom izuzetne sreće i bogatstva. U Napulju je lijepo roditi se kao grbavac – svi hoće da te dodirnu, svi te tetoše.

Neke amajlije koje nosi Šo Šo zapravo su brojevi. To je iz napuljske knjige snova – Smorfije. Naziv najvjerovatnije potiče od Morfeja, grčkog boga snova. Knjiga za 90 prizora iz sna ima isto toliko brojeva. 47 je mrtvac koji govori. 77 su ženske noge. I tako dalje. Napuljski kraljevi su punili državnu kasu lutrijom. A njegovi podanici su upisivali brojeve na osnovu uputstva o snovima iz ove knjige.

Izlazimo iz Beninovog sna pravo u metro. On će nas prevesti samo koju stanicu dalje u potpuno drugačiji Napulj.

OD TOLEDA DO VOMERA I NAZAD

Izlazimo na stanici Toledo. Kažu da je to najljepša stanica metroa u Evropi. Možda u tome ima pretjerivanja, ali stanica zaista jeste interesantna.

Globalni medijski igrači kao što su The Daily Telegraph ili CNN ovu stanicu metroa linije 1 proglasili su najljepšom u Evropi jer je projektovana kao podzemno umjetničko djelo koje putnicima pruža iluziju silaska na dno okeana. Izronili smo iz te svjetlosne iluzije na ulicu Toledo, napuljsku Knez Mihailovu.

Poslije jednosatnog muvanja po njoj, zavirivanja u radnje velikih svjetskih brendova, ulazimo u Galeriju Umberto I. Javni trgovački prolaz pokriven staklenom kupolom, zapravo je jedan od pradjeda šoping centara. Kažu da podsjeća na sličnu galeriju u Milanu. Mene je ovaj prizor u mislima odveo u Brisel i njegove pasaže.

Prije nastanka galerije, ovaj prostor je bio ozloglašen i prenaseljen – mračan kvart sa lošim higijenskim uslovima. Tu je 1884. godine izbila stravična epidemije kolere. Vlasti su odlučile da poruše cijelu četvrt i postave raskošnu galeriju. Nastalo je jedno od najljepših arhitektonskih zdanja italijanske secesije.

U jednom lokalu iza Galerije kafa je odlična. Tu smo umjeli da jutrom skupljamo snagu za napuljski dan. Samo nekoliko stotina metara dalje je najstariji napuljski kafe Gambrinus. Kao i na svim mjestima u gradu koja su unesena u turističke vodiče i na kojima se pozira sa selfijima, i ovdje vlada nepodnošljiva gužva. Nismo se zadržavali. Ocjene gostiju potvrđuju našu sumnju – slava udara u glavu i na džep i snižava nivo usluge. U običnim kafeima na svakom ćošku ima više istinskog života.

Prošetali smo potom do glavnog gradskog trga – Trga referenduma. Tako je nazvan u čast plebiscita, na osnovu kojeg je Napulj izglasao ujedinjenje sa Italijom.

Zanimljiva je istorija crkve na glavnom gradskom trgu. Početkom 19. vijeka ovdje je vladao Napoleonov zet Mira. Naredio da se poruše stari samostani i vjerski objekti na tadašnjem rubu trga kako bi se izgradio moderni građanski forum. Poslije Napoleonovog pada Mira je završio pred streljačkim strojem, Burboni su se vratili na vlast i u započetu kolonadu stubova udjenuli Baziliku Svetog Franja od Paule.

Vraćamo prema stanici Toledo. Iz pješačke zone Centralna žičara vodi na brdo sa tvrđavom. Riječ je o jednoj od najprometnijih i najvažnijih gradskih željeznica na svijetu. Iako je zovu žičara, u pitanju je kosa podzemno-nadzemna željeznica. Dva voza sa po tri vagona povezana su čeličnim užetom i kreću se sinhronizovano u suprotnim smjerovima. Stanica Augusteo povezuje istorijsko jezgro Napulja sa elegantnim, elitnim brdskim kvartom Vomero.

Gore čovjek provodi vrijeme u sasvim drukčijem gradu. Sve do kraja 19. vijeka, ovaj brdski kvart bio je mirno, ruralno područje prekriveno šumama i poljoprivrednim imanjima, poznatim po uzgoju brokolija. Početkom 14. vijeka na brdu kralj podiže tvrđavu, slijedi manastir. Kuga je u 17. vijeku natjerala gradsko plemstvo da pobjegne na Vomero i tamo u ljetnjikovcima sačeka da zaraza prođe i da sirotinja prebroji i sahrani svoje mrtve.

U vjekovima koji su uslijedili to je postalo mjesto na kojem su bogati Napolitanci rado tražili predah od gradske vreve. O tome svjedoče fine ulice, skupi butici, lijepi kafei. U jednom od njih smo proveli mirne trenutke. Ovdje vidikovci pružaju onaj prizor zbog kojeg su se pjesnici zaljubljivali u Napulj.

ŠPANSKA ČETVRT I PROZOR U GLAVI

Nakon silaska sa napuljskog Dedinja, odmah smo zaronili u Špansku četvrt. Zapravo bi korektan prevod bio u množini – Španske četvrti – jer su se tri istorijska kvarta stopila u jedan. Po naređenju španskog vicekralja Don Pedra de Toleda, u 16. vijeku je cijeli kraj projektovan kao vojni logor. Ovdje su bile smještene kraljevske trupe. Uz vojsku su išli prostitucija, alkohol i drugi opijati, kocka. To je vjekovima privlačilo kriminalne klanove. Kada je španska vojska napustila grad, u četvrt se uselilo najsiromašnije lokalno stanovništvo. Dugo se smatralo da je cijeli opasan geto u koji ni stranci ni drugi Napolitanci nisu smjeli ni da kroče. Kamora ima nekoliko rodnih mjesta – ovo je jedno od njih.

Mreža uskih, paralelnih ulica koje se sjeku pod pravim uglom danas je pravi turistički mravinjak. Prije nekoliko decenija to je još uvijek bio sumnjiv i opasan kraj. Današnja mafija svjesno izbjegava napade na turiste kako ne bi privlačila preveliku pažnju policije. Kamora se pretvorila u koncern. I dalje kontrolišu puteve droge, reketiranje i ilegalno odlaganje otpada, ali profit ulažu u legalna preduzeća širom Italije i Evrope.

To ovdje malo koga brine. Hrana u sijaset lokala je odlična. Cijene su za evropske prilike zaista niske. Flaša odličnog vina u konobi je 10 eura. Ni nas nije zanimala istorija mafijaških klanova. Zanimala nas je najstarija pica na svijetu sa paradajzom koji uspijeva na vulkanskom tlu. Marinara. Nastala u Napulju oko 1734. godine. To je čini više od 150 godina starijom od planetarno popularne pice Margarite, koja je osmišljena tek 1889. Preteče pice nisu imale mocarelu i paradajz. Tijesto se premazivalo svinjskom mašću, posipalo krupnim lojem, ovčijim sirom i bosiljkom. Današnje verzije su gospodska pretjerivanja.

Tražimo lokal u kojem jede i domicilno stanovništvo.

Marinara je nazvana po mornarima. Oni su je jeli kada bi se nakon dugog boravka na moru vraćali u napuljsku luku. U Napulju i danas važi pravilo: ako želiš da provjeriš da li je neka picerija vrhunska, naruči marinaru. Pošto pica nema sir koji može da maskira ukus, svaki sastojak mora biti savršen – od paradajza do teksture samog tijesta. Držimo se tog savjeta.

Nismo vjerovali da tako jednostavna pica može da bude bolja od raznih savremenih pica sa bogatim prilozima. Napulj nas je naučio da može. Sa ovdašnjim picama vjerovatno ne može da se mjeri nijedna u Italiji, a kamoli u svijetu. Bio je to praznik za nepce.

Od tog trenutka više nisam naručivao margaritu koja je dobila ime po kraljici Margariti od Savoje. Marinara je postala mjerilo.

Šetamo lavirintom ulica u Španskoj četvrti. Ovdje je Maradona sveprisutan. Na dresovima. Na šoljama. Grafiti. Pred barovima su napravljeni mali oltari sa njegovim likom. Posljednjeg dana u Napulju čovjek koji vodi radnju za odlaganje prtljaga na moj komentar da je Maradona napuljski svetac, blistavog pogleda mi je rekao – hvala. I poklonio mi privezak sa Maradoninim likom.

Napolitanci su u Dijegu prepoznali sebe. Rođen u siromašnom predgrađu Buenos Ajresa, Maradona je imao buntovnički mentalitet, prkosio je autoritetima, i nikada nije krio svoju naklonost najsiromašnijima. Njegove slike su se u kućama postavljale odmah pored ikona Svetog Januarija. Maradona je osveta siromašnog juga bogatom sjeveru, čuvar napolitanskog ponosa, narodni heroj.

Nailazimo na čuveni mural u koji je danas epicentar njegovog kulta. Nastao je 1990. godine. Lokalni umjetnik Mario Filardi naslikao ga je na šestosprtnici kako bi proslavio drugu šampionsku titulu Napolija. Pošto nije bilo dovoljno svjetla, fanovi su farovima automobila i vespi osvjetljavali fasadu dok je umjetnik radio.

Ali 1998. nastao je problem. Stanar zgrade je na tom zidu ilegalno probio prozor kako bi obezbijedio ventilaciju za svoje novo kupatilo. Prozor na Maradoninom licu. Nakon godina propadanja, argentinski ulični umjetnik Francisko Bosoleti je 2016. i 2017. godine uradio detaljnu restauraciju murala. Da bi riješio problem sa prozorom, Bosoleti je naslikao Maradonine oči i ostatak lica direktno na spoljnim plastičnim roletnama tog prozora. Sveti Maradona je ponovo dobio svoje napuljsko lice.

I to je Napulj koji je lako zavoljeti – Maradona sa prozorom u glavi.