STAV

Prvobitni sistemski grijeh

Dugo je trajala ukupna igranka o tome da se većinski akcionari EPCG-a, država i Italijani, baš najbolje ne slažu, sve od djelimične privatizacije 2009
60 pregleda 0 komentar(a)
EPCG, Foto: Arhiva Vijesti
EPCG, Foto: Arhiva Vijesti
Ažurirano: 01.02.2019. 08:14h

Šta to bjehu MRS-ovi? Međunarodni računovodstveni standardi, koji su dodatno uobličeni u MSFI, međunarodne standarde finansijskog izvještavanja. MSFI/MRS-ovi se bave sastavljanjem i objavljivanjem finansijskih izvještaja privrede zemlje u uvezanoj formalnoj preporuci, a koja treba da garantuje održivu, pouzdanu i uporedivu osnovu za poslovno i sistemsko ekonomsko odlučivanje. 

MSFI/MRS nisu i ne treba da budu poštapalica da se ne sagleda suština problematike oko umanjenja osnovnog kapitala EPCG-a.

Legitimno je i razumljivo da u javnom i regulatornom prostoru Crne Gore ne postoji poštovanje regulatora tržišta kapitala. Sami su tome doprinijeli višedecenijskim neprincipijelnim neoliberalnim činjenjima.

Međutim, njihov formalni potpis da se odobri smanjenje osnovnog kapitala EPCG-a je minimum a ne uslišenje volje Vlade Crne Gore. Minimum suočenja sa štetočinstvom koje je unijeto i ostavljeno u finansijskim knjigama kompanija koje su bile predmetom privatizacije s početka stoljeća, a koje su predstavljale i dalje predstavljaju reprezentativni skup razloga zašto su aktivnosti računovodstva i revizije u Crnoj Gori od privrednika, posebno moćnih, percepirane kao nužno nebitno zlo, a ne kao nasušna potreba održivog i dugoročnog poslovanja.

Čak i ako na trenutak zaboravimo prvobitni grijeh naših neoliberala; čak i ako dodatno zaboravimo lomljenje kičme kvalitetu finansijskih izvještaja privrede Crne Gore, i to na samom startu privatizacije, KHoV nema ni znanja ni ovlašćenja da se petlja(la) u tumačenja MSFI/MRS-ova. Njihovo neizdavanje saglasnosti oko umanjenja osnovnog kapitala EPCG-a je bilo trogodišnje birokratsko silovanje strukovnosti, koje nije doprinijelo stabilnosti sistema mada je imalo svrhu da se sačeka da se promijeni menadžment kompanije.

Ondašnje odbijanje i tekuće odobravanje umanjenja osnovnog kapitala, kada se uklone sva opravdanja, skoro su pa strukovno uporedivi dokumenti. Zato su ovu odluku akcionari EPCG-a, a među njima je najveća država, pragmatično iskoristili i posredno održali lekciju regulatornoj agenciji o tome šta je suština pravilne, edukovane i razumne primjene MSFI/MRS-ova. Sačekala se forma: “…konačnost rješenja KHoV-a…”, da se bar pojavno sačuva obraz instituciji koja ga je samostalno ruinirala do neoporavka.

Konačno su naši donosioci odluka pogledali u oči bareču iz finansijskih izvještaja udarnih privrednih subjekata u zemlji. EPCG je najoptimalniji primjer na tržištu da bude pacijent “ground zero“, pacijent za novi početak u pristupu i ka odgovornosti kako bi se kvalitet finansijskih izvještaja zauvijek odmakao od zaudarajućeg vonja truleži, sakupljene tokom prethodne dvije decenije.

Zato je ovo tekst o EPCG upornoj trogodišnjoj borbi da konačno postanu vlasnici svojih finansijskih izvještaja, a što jeste zadatak pravnog lica koje se bavi privrednom djelatnošću. Italijanski menadžement i upravljači, odnosno inovirani menadžment i upravljači nisu tome ni podrška ni problem. To jest,  ovo je tekst o operativcima EPCG-a iz nadležnih službi, koji su konačno uspjeli da menadžmentu i upravljačima prezentuju finansijske izvještaje, koji bi trebalo da obilježe buduću razvojnu fazu kompanije. 

Šta je suština?

MRS-ove sprovodi menadžment kompanije. To nije posao regulatora tržišta kapitala, a još manje Skupštine akcionara a što svjedoči dokumentacija iz 2016. godine. Šta god da se podmetalo u javnom prostoru, operativci kompanije su najverziraniji u vezi pitanja dosljedne primjene MSFI/ MRS-ova. Zato u većini menadžment oko ove tematike slijedi inpute sa nižih nivoa poslovno-organizacione hijerarhije. I, na kraju potpisuje izvještaje jer je posao menadžmenta da bude dovoljno potkovan da znaju na šta stavljaju potpis, pošto je taj potpis dio njihovih ovlašćenja i odgovornosti. Dugo je trajala ukupna igranka o tome da se većinski akcionari EPCG-a, država i Italijani, baš  najbolje ne slažu, sve od djelimične privatizacije 2009. To znaju i crnogorska i italijanska javnost. Ali, to je i tada, kao i sada nevažno oko problematike stabilnih finansijskih izvještaja, osim ukoliko ne završimo na međunarodnoj arbitraži.

Pitanje umanjenja osnovnog kapitala je urađeno transparentno. Finansijski izvještaji EPCG-a za 2016, a što je uključivalo krajnje raščivijavanje dvije godine unazad, odrađeni su u jakom operativnom naporu da se obezbijedi objektivna baza za konkretne strukturalne uvezane postupke znanja, koji trebaju da zavise od struke. To revizorski izvještaj kompanijskih godišnjih izvještaja 2016. precizno argumentuje.  

Operativci kompanije su prerovali knjige, dokumenta, svakakve tragove; korigovali stanje 2015. (sa vraćanjem na kraj 2014.) i raščistili stanje 2016. Iako tekuće stanje u knjigama nije još stabilno, a kao što treba da bude u velikoj kompaniji, besprijekorno upućuje na standardizovaniju budućnost u praćenju poslovanja u narednom periodu.

U izvještajnom smislu, konačno je kreirana pouzdana, dosljedna i održiva osnova za budućnost. Sve je konačno razumljivo objelodanjeno da čak i laici, uz minimum pripreme, mogu pratiti šta se sve moralo korigovati da bi se dostigla, bar u umirujućim naznakama, verzija “zelene grane”. 

Napomenama, koje je pripremila kompanija a revizor im dao konačnu saglasnost, ukupna osnova korekcije je detaljno obrazložena. Promijenjene su računovodstvene politike tretmana revalorizacionih rezervi, a što usaglašeno odobravaju MRS 16, MRS 8 i MRS 1, a to jeste posao operativaca i menadžmenta kompanije. Nije i ne može biti posao KHoV-a ili većinskih ili manjinskih akcionara. 

Promjena računovodstrvenih politika je vodila ne samo promjenama na revalorizacionim rezervama i kapitalu, nego se morala odraditi i za niz drugih izvještajnih pozicija. Operativci EPCG-a se ovaj put nisu predali, nego su prerovali stanje i uspjeli da urade, u mjeri dostupnog i saznajnog, sve što je bilo potrebno.

Ovim strukovnim i sistemskim izborom, EPCG je napravila puni zaokret, onaj zaokret koji treba konačno, ali još uvijek uslovno, da obilježi eru kvaliteta i održivosti finansijskih izvještaja privrede Crne Gore.

Tri godine pojavne svađe akcionara, EPCG operativci su iskoristili da urade najkorisniji set aktivnosti za kompaniju. Bilo bi dobro kada bi to sistemski značilo ulazak na kapiju privredničkog poštovanja poslova računovodstva i revizije, ali to je zadatak koji ne može pripadati operativcima EPCG-a.

Nema više maštanja da nam je u osnovnom kapitalu kompanija neka vrijednost, koja ne postoji jer nije ni onomad (1993/2001) postojala, mada je bila upisana u statute. Pitanja osnovnog kapitala i revalorizacionih rezervi kompanija se moraju sagledavati kroz ukupnost a ne uskost problematike i nisu dobro tle za strukovnu ortodoksnost u nadgornjavanju, a kako bi se Italijani po defaultu mrzjeli. 

Jedan podatak je jednostavni argument suočenja sa istinom oko “potrebne” mržnje prema Italijanima: kad su došli gotovina je bila 4 miliona, a na kraju 2016. skoro 37. Kratkoročni finansijski plasmani su onomad bili 91 milion (napomena: ovo su bila njihova tek unešena sredstva), dok na kraju 2016. su bili 190 miliona. Ovakav jak pozitivni trend je nastavljen od strane novih upravljača i menadžmenta tokom 2017-e. Znači, iza sebe nisu ostavili ruinu. Međutim, i ovo je nevažno oko problematike ovog osvrta.

Šta jeste? Iz finansijskih izvještaja EPCG-a za 2016. godinu se može pročitati da nema odluke koja upućuje na eventualnu raspodjelu dividende akcionarima. Zašto bi bilo kakva odluka sličnog diskursa, sa strukovne strane, bila neodbranjiva? 

Prvo, EPCG ima revizorsko mišljenje sa rezervom (kvalifikovano mišljenje ili uslovno iskazano negativno mišljenje). Dva od tri segmenta kvalifikacije su značajno uznemirujuća. Prvi ističe činjenicu da se još 35 miliona imovine nije uspjelo dokumentaciono uvezati na zakonit način. Zbog ovoga od 2009. ni jedno revizorsko mišljenje nije bilo bez kvalifikacije. Drugi ističe da se međuodnos sa italijanskim akcionarima daljnje vodi van pravilne procedure javnih nabavki. Ipak, bilansi su opterećeni eventualnim obavezama što jeste odgovoran operativni i menadžerski princip izvještajnog identifikovanja problematike, koja nije strogo kompanijska nego sistemsko akcionarska. 

Drugo, kad se sagleda uslovno pripremljena vremenska serija ostvarenih bruto marži za period 2009-2016, EPCG je još uvijek u negativnom. Silna poskupljenja struje koja opterećuju budžete domaćinstava nisu dovela EPCG u poziciju da ukupne poslovne troškove uvede pod kontrolu. Uslovno pozitivan rezultat na kraju bore finansijski rezultati, koji pokrivaju negativnu bruto maržu i negativni rezultat ostalih prihoda/ rashoda. Zato, sa strukovne strane sagledavanja, nema prostora da se dira neraspoređena dobit prema bilo kojem akcionaru. 

EPCG finansijski izvještaji 2016. nas uče da vrijedi odraditi posao u skladu sa strukom, čak i kad je to teško, naporno i visoko rizično. Sad je na redu da EPCG menadžment i upravljači budu poslovno i strukovno podjednako potkovani i odlučni, odnosno da EPCG potrošačima posvete jednako onoliko pažnje koliko to odvajaju za politička i kafanokratska usaglašavanja i eventualna poslušništva. 

Zato nije vrijeme za iskazivanje nepoštovanja prema poslu koji su EPCG operativci primjetno kvalitetno odradili. Mržnja prema Italijanima, iako su ostavili kuću punu gotovine, gledanje je u ambis problema van odgovornog sistemskog stanovišta. Tada će možda najprofitabilnije tržište u zemlji imati perspektive razvoja koje su ekonomski održive i dugoročno korisne najširem krugu CG građana-nki. 

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka