VIŠE OD RIJEČI

Srdžba

Nije pametno potcijeniti moć srdžbe. To je, volim istaći, prva riječ evropske književnosti

33742 pregleda 118 reakcija 56 komentar(a)
Vučić, Foto: MILOS MISKOV
Vučić, Foto: MILOS MISKOV

Vjerovatno to nisu protesti koji će nešto promijeniti, ali pokazuju stanje u jednom društvu na vrlo precizan način. Vučićevo fiktivno blagostanje - koje počiva na miksu medijske histerije, golog obmanjivanja i elementarne nesavršenosti ljudskog bića - očito nije dovoljno. Mora se razigrati narativ, pustiti mašti na volju…

Ali, i pored silne ideološke raznorodnosti, pokušaja kompromitovanja protesta ubacivanjem siledžija u redove demonstranata, jasno je da je ključna riječ - srdžba. Ovim događajem zapravo dominira taj osjećaj - goleme srdžbe. Srpsko društvo osjeća gnjev. Pred tom činjenicom, Vučićeva “skaska” o huliganima i antisprskim elementima, postaje smiješna, nefunkcionalna svakako.

Nije pametno potcijeniti moć srdžbe. To je, volim istaći, prva riječ evropske književnosti. “Srdžbu mi boginjo pjevaj, Ahileja, Pelejevog sina…” A tu činjenicu valja uvažiti.

Kako da ne osjetite srdžbu kad čujete sveznajućeg i svemogućeg predsjednika kako jednostavno logicira - ovi protesti su način da se oslabi naša pozicija u pregovorima… Drugim riječima, demonstranti rade za Tačija. Ali, može i za Putina, ako treba. Za sve su krivi neki misteriozni stranci. Možda je i Đukanović umiješao svoje prste, oni jedan drugom vole da učine, s vremena na vrijeme…

Vučić živi diktatorski ideal: nema opoziciju, kontroliše medije, svu ekonomiju i čitavu kulturni scenu. Pa, opet, nešto ne štima…

Za razliku od njega, Đukanović ima opoziciju (kakvu-takvu), ne kontroliše sve medije, pa opet, djeluje još nedodirljivije od svog beogradskog prijatelja. Izgleda da nije jednostavno biti diktator.

Takođe, aktuelne scene iz Beograda idu na ruku Đukanoviću. Između ostaloga, jezivi beogradski prizori policijskog divljanja relativizuju nedavno viđeno budvansko nasilje.

Slučaj građanina Omera Š, pokazao se dostojnim Jozefa K, na način crnogorski, tranzicioni. Ta bukvalnost tupih službenika sistema koji više nisu u stanju da razaznaju elementarnu ironiju djeluje zapravo zastrašujuće. Kad neko dođe u tu fazu, njegov um je uništen, pojeden strahom i galopirajućom glupošću… Dobili smo krajnje empirijski fundiran dokaz o nesposobnosti ovdašnjih službi za zaštitu poretka. Kakvi diletanti. Gdje se god osvrneš. Ne vjerujem da je dobro za CG što ponekad djeluje kao obećana zemlja za diletante od svake vrste. A to je naša stvarnost. Da li je ovakva vlast uzrok ili simptom stanja o kome govorimo, nije jednostavno dokučiti.

Svaki autokrata je, i pored sličnosti, priča za sebe. Ne samo zbog različitosti karaktera, ličnosti, intelekta, već zbog onog presudnog diktatorskog pečata - “odnosa sa masom”. Svako od njih projektuje neku sliku svog “našeg dobrog naroda”, a ljudi vole da se prepoznaju u takvim slikama i da se za njih vezuju. Tako nemaju bojazan da će ih neko proglasiti za izdajnike ili u ime kolektiva na drugi načion izopštiti. Ta relacija - On i Narod - čini osnovni psihoportret svakog diktatora. Zato njih i nerviraju protesti - to je uvijek čin koji, prije svega, narušava proklamovanu Idilu.

Zato je sila kojom odgovaraju na ovakva događanja, po pravilu, pretjerana, jer oni se tada ljute kao razmažene djevojčice iz starih priča, žele razbiti ogledalo…

“On ne razgovara, on drži govore, kmeči kao baba o svojoj ugroženosti, prijeti samoubistvom. Oko sebe je okupio najgori šljam, koji zna da može profitirati samo u takvom sistemu.” Koliko god vam ovo djelovalo kao savršen kroki srpskog predsjednika, moraću da vas razočaram. Ovo je napisao Tomas Man 1933, i, naravno, djeluje zapanjujuće poznato.

Prijatelj mi je poslao ovu rečenicu, kao lijep dokaz koliko se ponavljaju modeli opčinjavanja i konteksti koji diktatore čine mogućima.

Iza svakog diktatora u istoriji stajala je prije svega neka golema kolektivna/nacionalna frustracija. Tu ni Vučić, kao ni onaj o kojem je pisao Man, nisu izuzeci.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")