Žurba

Baš su se zaletjeli da pozavršavaju poslove. Bezmalo trideset godina na vlasti - a tek sad u žurbi. (Opoziciji se izgleda ne - žuri.) Pokrenuta je mašinerija, hukće odasvud. Čemu žurba?

Čak i najvještiji u žurbi postaju aljkavi, promakne neki detalj, sitnica kakva se ranije nije mogla desiti. Žurba nije dobar saputnik, posebno u politici. A sve što gledamo ovih nedjelja i mjeseci svjedoči neku vrstu nezdrave žurbe da se po svaku cijenu, ovako ili onako, završe neki poslovi. Zašto se toliko važni baš ti poslovi? Tu se krije odgovor na važna pitanja.

A i vrijeme provedeno na vlasti više nije saveznik - ne donosi samo iskustvo. Odavno je tu rutina, drevni neprijatelj svakog posla. I zamor, zasigurno. Ne pomažu više ni uobičajeni stimulansi, palanačka ornamentika moći ne djeluje u nedogled.

Postaju opasne čak i nekadašnje zicer situacije - tehnologija je učinila da svako može svakoga da snimi... Mediji, opet, željni atrakcije, i, ovako ili onako - javnost sazna. I - nikome ništa. U tome je magija ove vlasti. Kao da su učili kod Hudinija, a ne kod Sloba M.

Kada se stvar otme kontrioli (čitaj: kad se sazna), onda na scenu stupa „pravosuđe“. Ali, neobično je to crnogorsko pravosuđe - ponekad je za osudu dovoljno da se „svjedok“ prisjeti, a ponekad ni snimak nije dovoljan. Čudni su putevi pravde. Posebno sa takvim putovođama.

Duh bezakonja se širi crnogorskim društvom. To je već parodija upravljanja državom. Dakle - sada je jasno. Oni znaju da je odluka koju donose nezakonita. Pa ipak, dok se čvor rasplete, posao je završen. Sudovi, odluke, glas Ustavnog suda... Ništa nema težinu pred praksom režimskih izvođača radova. Ljudi znaju znanje.

Oglasio se sud - smijenjeni član Savjeta, režiser Vukčević nije počinio nikakav grijeh... Ali je - mogao. Ovo je za antologiju. A praviće se jednom Antologija ovovremenog beščašća, budite sigurni.

Korak dalje - Agencija koja je preuzela produkcijske radove u spektaklu Spašavanje gospodara, djeluje po neustavnom poslovniku. Kako, molim? Ko im je to omogućio? Ko će odgovarati? Koliko shvatam, nema na vidiku neke, ne velike, nego ni osrednje glavobolje. Jeste to neobično.

Kao da neke utvare upravljaju vašim životom. Što god učine, saznate da je lažno, ali vi ipak živite u tom svijetu njihovih prikaza. Odnosno - svijest da je nešto lažno ne ukida javnu istinitost toga. Pomalo zastrašujuće, ako mene pitate. Ali, pustite mene, pitajte Orvela ili Zamjatina. Kako živjeti među toliko pričina, utvara, laži, namještaljki... Kako prepoznati najrođenijeg, prijatelja, kako ostati uspravan, kako se ne prepustiti?

Igraju se Boga crnogorski političari, a ta igra nikome nije donijela dobro. Ali dok igraju nema šanse da to shvate.

I duh srednjovjekovlja (neznanja) širi se crnogorskim društvom. Kada je prije nekoliko godina odnekud došla neka doktorica ex yu imena i sa adresom u nekoj od bogatih zemalja bliskog ili srednjeg istoka, držeći gorljive propovijedi protiv vakcinacije, moram reći da me je sve to pomalo začudilo. Da se neko time bavi na taj način, njena predanost, svakako, ali i spremnost medija da joj velikodušno daju prostor.

Ali, vjerovao sam, ljudi neće povjerovati u te gluposti. U principu, kada god to pomislite, pogriješili ste. Sada se drhti od epidemije...

Duh laži se širi crnogorskim društvom. Opet idu izbori, a ovdje je to festival laganja i lažnog obećavanja...

Da li je išta u crnogorskoj realnosti - zaista stvarno.

Dok huk žurbe, hitnje odzvanja na sve strane, postaje jasno: do ovakve antistvarnosti zapravo se dolazi vrlo jednostavno: pristajanjem na sve. Zato je eros nepristajanja najpotrebniji. Za početak je dovoljno - ne pristati. Na ponižavanje stvarnosti u produženom trajanju. Onda ima nade da će i drugi progledati.