STAV

U susret izborima

Ključno je pitanje, još bez valjanog odgovora - kako se ostaje na vlasti 30 godina? Pored svega znanog i neznanog, i nebrojeno puta pomenutog, ključna je jedna stvar: kada i kako ljudi odustaju od nekog, nečega i žele promjenu

2597 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Došlo je vrijeme da nas ništa više ne iznenađuje od ovih dnevnih događanja na koje je većina građana manje više i oguglala, ali nas istovremeno gotovo svaki dan nešto iznenadi. Bar moj lični utisak je takav. Kakav paradoks! I jesi i nisi, istovremeno, iznenađen.

Jedno od takvih iznenađenja, ujedno kandidat za utisak nedjelje, je izostavljanje iz video reportaže emitovane na prvom programu RTCG, novinarke TV Vijesti Aleksandre Mudreše. Meni lično je neshvatljivo da neko novinarku “kida” iz reportaže zato što je iz konkurentske, “neprijateljske” kuće ili još manje da to čini iz političkih razloga. Ostaje nejasno zašto je to učinjeno i urednišvo RTCG bi moralo da ponudi neko smisleno objašnjenje. Bilo kako bilo, ovaj „beznačajan“ događaj me je podstakao na razmišljanje da i dalje nisam svjestan, u dovoljnoj mjeri, u kom društvenom ambijentu živim.

Ružna događanja u Budvi proteklih nedjelja, kao i nesavjesno i neodgovorno ponašanje na bakljadi u Kotoru, koje je rezultiralo požarom na zidinama iznad Starog grada (kao da nije bila dovoljna opomena paljenje prostorija televizije u Pjevljima prije dvije godine na isti način), samo idu u prilog konstataciji da se stvara jedan nezdrav društveni ambijent, koji se nadovezuje na nezdrav fizički ambijent, usljed višemjesečne epidemije korona virusa.

Tako mjesecima nagomilana negativna energija i nezadovoljstvo dolaze do izražaja u prethodno navedenim primjerima, a u nedostatku sportskih i muzičkih dešavanja, na kojima su ljudi koliko toliko sebi davali oduška, pražnjenja.

U takvom jednom „začaranom“ ambijentu počinje kampanja za parlamentarne izbore krajem avgusta. Od Zakona o izbornom zakonodavstvu i dogovoru vlasti i opozicije odustalo se još krajem prošle godine, ali će se izbori uprkos svemu održati, sa opozicijom najvjerovatnije u nekoliko kolona.

Moje mišljenje je da bi, ko god pobijedi na predstojećim izborima, vlast ili opozicija, novi, vanredni izbori trebalo da se održe u roku od dvije godine, u normalnijem i opuštenijem ambijentu, za građane. Uz pretpostavku da će do tada ova pandemija biti okončana, a svijet se vratiti u normalu. To bi bila fer i demokratska odluka.

Ipak, postavlja se pitanje, pa i da su predstojeći izbori najpošteniji i najdemokratskiji - čemu oni, ako se poslije godinu-dvije u parlamentu stvori neka nova većina, suprotna od one izglasane na izborima, i preuzme vlast, bez novih izbora. Upravo ono što se desilo u Budvi, i ranije Kotoru, u lokalnim parlamentima. Ako se desilo u ova dva grada, i ako se takvo novonastalo stanje brani silom države-vlasti, čemu onda uopšte izbori ubuduće, sa razlogom se može postaviti pitanje. Jednostavno, kad se stvori nova većina u skupštini ona preuzima vlast i vlada dok je ne smijeni neka nova većina, i tako u nedogled, nema potrebe za izborima. Eventualno, neki formalni, ponekad, radi svijeta, ne radi nas. Ako se desi da vladajuća koalicija dobije avgustovske izbore, slobodno bi mogla da ukine izbore, i da vlast vrši većina u parlamentu, pa dok traje traje. Legitimitet tome daju sadašnje vlasti na lokalnom nivou u Budvi i Kotoru.

I napokon, ključno pitanje, još uvijek bez valjanog odgovora - kako se ostaje na vlasti 30 godina? Pored svega znanog i neznanog, i nebrojeno puta pomenutog, ključna je jedna stvar: kada i kako ljudi odustaju od nekog, nečega i žele promjenu, u životu, uopšte, ne samo kada je politika u pitanju? Moguće da postoji više razloga i načina, koji su taj „okidač“ za promjenu, puput prestanka ljubavi, zasićenost partnerom ili poslom, ili jednostavno potreba za novim izazovom, novim ambijentom, sredinom... Ipak, najjači razlog za odustajanje i motiv za promjenu je gubitak vjere u nešto, ili nekoga. Ili jednostavno kad više ne vjerujemo da to što radimo ima smisla.

Sadašnja vlast ima institucionalnu, finansijsku, organizacionu i niz drugih prednosti u odnosu na opoziciju. Čak i za slučaj da opozicija nastupi zajedno, na jednoj listi, u jednoj koloni, više bi dolazila do izražaja raštimovanost tog „orkestra“ nego što bi bila prednost i snaga formalno jedinstvene liste. I vlast to zna. Zato se trka vlasti i opozicije na predstojećim, ali i svim prethodnim izborima, može slikovito prikazati kao trka dva (ili nekoliko) atletičara na 100 m, s tim što jedan od njih startuje na 30 m iznad starta, bliže cilju. I stalno pobjeđuje. Posmatrači, i stranci, koji sjede, čekaju na cilju, kažu sve je regularno. Možda i znaju šta se dešava na startu, ali ih ne interesuje. Bitno je regularno proći kroz cilj.

Utisak je da vlasti nije dosadilo da dobija na takvim izborima, naprotiv (osladilo im), a opoziciji da vjeruje da su pobjeda i promjene moguće.

Ako bi se desilo da do promjena ipak dođe, tj. da građani većinski izglasaju da im je dosta dosadašnjeg načina života, pa i ovih iznenađenja, glasači vlasti da ne paniče - već za nekoliko mjeseci (a moguće i odmah, kao 2012.) može se stvoriti neka nova (stara) većina u parlamentu. A i predsjednik države ostaje.

P.S. A oni koji se boje (sopstvenog glasa) mogu ovaj put da glasaju pod maskom, niko ih neće viđet.