STAV

Dogodilo se na današnji dan

S obzirom na tekovine čuvene bitke, spomenik na Vučjem Dolu je skroman, kao i poruka na njemu. ''Neumrlim junacima'', piše na stubu pobjede, koji su podigli komunisti 1959.

7614 pregleda 41 reakcija 39 komentar(a)
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

Dogodilo se na današnji dan, nije ništa? Bio je dan Vučjeg Dola; 28. jul 1876! Pošao sam tamo; 60-ak km od NK. Na putu poneko. Usput niko. Samo saobraćajne patrole na više mjesta. Na nebu samo sunce. Oblaka ni za lijek. Na zemlji žaropek, ni žive duše. Korona je svud okolo, sve živo počiva.

Kad razdaljinu (NK-Vučji Do) potražite na Google, ponudiće vam NK-Vučje. Vučji Do je nepoznanica. Iz Vraćenovića se mnogi vrate. Nema putokaza za slavno razbojište, samo za Bileću. Znao sam put. Neznalicama puta nema. Stigao sam. Sâm, kod samog spomenika. Dotakao ga u rukavicama. Poklonio mu se s maskom, da prošlost ne ''koroniziram'', mada smo to već postigli. Onda sam skinuo masku i slikao se, da se vidi đe sam. S obzirom na tekovine čuvene bitke, spomenik je skroman, kao i poruka na njemu. ''Neumrlim junacima'', piše na stubu pobjede, koji su podigli komunisti 1959. Skromna je i pismenost. Niko se nije pobrinuo za malo ''doćera'' frazu... makar ''besmrtnim junacima''! Jer Crnogorci tamo nijesu umrli na klinici već poginuli na klanici za Crnu Goru. I jutros je bilo skromno. Neko je u ime UBNOR-a, iskazao pijetet u vidu ''svježeg'' plastičnog cvijeća. To nije bio ni vijenac, ni buket, već neki aranžman od plastike da bude durovniji. Plastika ne vene, samo blijedi poput našeg sjećanja.

Iz te paklene arene, koju je priroda konfigurirala za bojište, Crnogorci su nakon povijesne pobjede, prije 144 godine, krenuli za Berlin. Na putu do tamo su bila grdna razbojišta, jedno za drugijem... čitav jedan rat. Narodski prozvan ''Veljim'': Vučji Do, Fundina, Krstac, Piva, Duga, Ostroških devet krvavih dana, Nikšić, Spuž i Podgorica... potom Morača, Kolašin pa tako do vrha Vasojevića. Stigli su u Berlin preko tih prepona, dvije godine kasnije (1878.) i vratili se na Cetinje s međunarodno priznatom državom. Knjaz i Gospodar Crne Gore, Nikola I, prozvan je ''carem junaka''. Dobio je rat sam, bez saveznika, protiv najmoćnijeg protivnika svoga vremena i svoje države. Bez pogovora je, nagnao Velike sile da se o Crnoj Gori odlučuje na najvišem nivou.

Pobjedom na Vučjem Dolu, Knjaz je otvorio put ka Evropi, zapisali su evropski izvještači, a on je otvorio šampanjac u glavnom štabu na vrhu Kokot (kota 1249). Častio je i poražene; zarobljenog generala Osman pašu, koji je ostao bez ijednog bataleona a njegova vojska bez više od 150 oficira, 4.000 ratnika i ko zna koliko hiljada ranjenih i zarobljenih. Osman nije smio natrag u Stambol. Na Bosforu je poražene čekao ''svilen konac''. Crna Gora je iz Veljeg rata, na otomanski vojni sud, poslala četiri turska generala i jednog maršala. Svi su skončali na ''koncu''.

Kad sam sve to prestimao u glavi, opet sam se poklonio i krenuo natrag. Ali da ne zaboravim - na Vučjem Dolu su poginula samo 72 Crnogorca. Vučji Do gotovo da je bio korektniji od današnjice. Znalo se makar otkuda ti puca...! Pri izlasku na put (CG-BiH) pade mi na pamet da smo tim drumom uvezli prilično korona u više kolona... kao što je u sličnom poretku, maršal Muhtar paša, marširao onda na Crnu Goru. Vratio se grdan u besporetku. U Vraćenovićima, ispred kafane na uglu, jedini gost je jeo preko maske, burek. Uputio mi je pogled s prijekorom... zar još nekome Vučji Do pada na pamet?

U dolasku je bilo više policijskih pozornika, nego saobraćajnih učesnika. Na povratku takođe. Put, poput reklamnog prospekta. Besprekoran. Renoviran, širok, krivudav i pust. Samo poneko bane. Voziš kako ti drago. Niko te ne prati, nikoga ne slijediš, nemaš koga preteć. Vozio sam čini mi se, po propisu, ne čitajući ograničenja. Nakon jedne krivine uperiše u mene pištolj-brzinomjer. Stadoh. ''Putne isprave molim?''

''Izvolite!...Vozio sam oko 80?''

'' Toliko, ali nije dozvoljeno!'' Onda ih priupitah:

''Koga kontrolišete kad je od jutros prošlo jedva 20-ak vozila?''

''E gospodine, od tih 20-ak bar polovinu smo kaznili.''

Napisaše prijavu i izviniše mi se: ''Praštajte nam, takva je uredba.''

Žurio sam da objavim informaciju što se ''dogodilo na današnji dan'' ali su me osporili više puta, pa sam se opredijelio za ovu sporovoznu priču. Još samo izgleda u ''vučjem dolu'' ali ovoj ''bici'' teško će pripasti i skromniji spomenik. A što se tiče kazne...? Zaslužio sam je, kad se vraćam u prošlost iz ovako svijetle budućnosti.

P.S. I umalo da zaboravim. Na Vučjem Dolu ne bješe ni njegove slavne zastave a ni džavne pravo-slavne. Sve je pod kontrolom.

(prch.me)