Priznajem: Huan Karlos je bio moj heroj. Ali bilo je to prilično davno. Imao sam 17 godina, živio sam u Njemačkoj i upravo sam počeo da se interesujem za politiku, kada se, tada još mladi, kralj pojavio na TV ekranu.
Bio je to 23. februar 1981, kada je dio španske vojske i policije pokušao da izvede državni udar protiv tada još mlade demokratije. Tenkovi su bili na ulicama, parlament su zauzeli pučisti, a vlada je bila nesposobna da djeluje.
Tada u uniformi pred kamere stupa taj mladi kralj - kojeg su do tog trenutka svi potcjenjivali - i naređuje vojnicima da se momentalno vrate u kasarne. Puč je još iste noći propao. On je tada spasio špansku demokratiju.
Centralna figura uspjelih promjena
S prestankom Hladnog rata i padom Gvozdene zavjese, u mnogim zemljama istočne i jugoistočne Evrope postavljalo se pitanje kako mirno preći iz jednog autoritarnog sistema u demokratiju. Mnogi pogledi su tada bili uprti u Madrid. Španija je dugo bila primjer uspjelih promena, a Huan Karlos je bio njihova centralna figura.
Ali zašto pobrajam sva ta stara herojska djela Huana Karlosa? Zato toga što su zbog današnjih događanja i kraljevih prekršaja pomalo pala u sjenku. Zbog toga što je razmjera ove tragike odlaska u egzil prepoznatljiva upravo na osnovu diskrepance između slavne prošlosti i pada za koji je sam kriv. Kako je mogao tako nisko da padne neko ko je kao mlad i hrabar poglavar države, uspostavljajući i braneći demokratiju počeo svoju monarhističku karijeru? „Ljudski, previše ljudski“, što bi rekao Niče. „Dobar materijal za moju novu kraljevsku tragediju“, možda bi promrmljao Šekspir.
Naravno da kritičari monarhije smatraju da su njihovi stavovi potvrđeni nakon ovog neslavnog odlaska Huana Karlosa, koje se može i mora smatrati za bjekstvo od španskog pravosuđa. To je normalno i dobro. Jer, nijedan kralj ne smije da bude iznad zakona! Zbog toga bi bilo bolje da je Huan Karlos odgovarao pred španskim sudom i sve objasnio. U jednoj modernoj demokratiji to bi trebalo da se podrazumijeva.
Kao da mu niko ništa ne može
Huan Karlos je u jednom trenutku počeo da se ponaša kao da mu niko ništa ne može i da mu je sve dozvoljeno: Hugu Čavezu 2007. reći da „začepi“, praviti safari-ture i slikati se pored mrtvog slona kojeg je sam ubio (2012), čitav niz seksualnih eskapada koje je njegova supruga, kraljica Sofija, stoički podnosila. I sada aktuelna korupcionaška afera, u koju je najvjerovatnije umiješan.
Huan Karlos sve više postaje tužna figura - kao i glavni lik u djelima Migela de Servantesa. Kao neko ko je davno za sobom ostavio najbolja vremena i sada se samo blamira. Odavno pregažen svijetom koji više nije razumio i čije promijenjene zahtjeve od jedne monarhije (ako je kao takvu još uopšte želi) on nije mogao ili nije htio da ispuni.
Sam je kriv
Na jednoj od posljednjih fotografija koje su snimljene u Španiji, Huan Karlos sjedi tužan i napušten na suvozačkom mjestu svog automobila. Pogleda uprtog u prazno. Da li shvata da je proigrao svoje počasno mjesto u udžbenicima istorije? I da je sam za to kriv? Da, priznajem da mi je na neki način žao. Ali, on bi za svoj pad trebalo da zahvali samo sopstvenim greškama.
A meni ostaje samo tužna spoznaja: ostarjeli heroji skoro nikada nisu ostavljali dobar utisak.
Bonus video:
