Kad god mi prifale riječi za nesojluke partijske i državne elite - a biće toga sve više što državom duže budu upravljali kadrovi koji se u nju kunu s desnom rukom na srcu i lijevom malo niže - sjetim se cetinjskog oriđinala Idža Stankovića.
Bio je duhovit, ali i oštar na jeziku. Naročito kad se u kafani đusta sa nesojima koji bi za gram vlasti uzeli drugome obraz. Takvima bi vazda u lice sručio vrlo neobičnu kovanicu - ekstrakti ljudskoga ništavila.
Kad sam neđe sredinom osamdesetih prvi put čula kako se tim riječima obraća nekom liku imunom na čojstvo, pitala sam ga zar nije bila dovoljna osuda ljudsko ništavilo.
- Nije, nije, još si mlada, malo im je i ovo, viđećeš kad dođeš u moje godine - odbio je časkom moj prigovor...
Davno je to bilo, od tada zaista jesam srela dosta ljudskih ništavila koje bi Idžo nazvao još i ekstraktima. Ali sad se, u sedmoj deceniji, bojim da nijesam pri što ću.
***
Kako koji put pomislim da pravda u Crnoj Gori ne može poginuti sramotnije no što već jeste, pojavi se neki kadar doživotne predsjednice sustva - ono d ne fali mojom greškom - i zagrdi prethodnike.
Prije neku godinu, stvarno sam bila ubijeđena kako grđe ne može kad je jedan mlađani nosilac toge presudio da moje omiljene koleginice, Milka Tadić-Mijović i Milena Perović, uplate dvije-tri hiljade eura honorara liku koji ih je javno izapsovao na pasje obojke, u produženom trajanju.
Evo može, razlika je samo u tome što viceguvernerka Centralne banke Irena Radović neće morati da sa četiri hiljade eura časti guvernera na čiji se progon žalila. Nego državu koja i dalje stoji iza njega, uprkos svemu što je radio. Ne samo gospođi Radović, nego i gospođi Državi, takođe u produženom trajanju.
Ono bivša ispred funkcije fali mojom krivicom, ne greškom nego namjerno. Ali ne zbog toga što imam vjere u sud koji se usudio da njeno smjenjivanje proglasi nezakonitim.
Odavno vjerujem samo svojim očima, a direktan prenos tog bezakonja omogućila nam je iz vlastite plenarne sale najviša zakonodavna vlast.
***
Kratko je trajala radost naivnih kako i nad popom ima pop. Jeste sud oborio nezakonitu odluku poslanika, ali bezakonje nije zaustavljeno.
Daleko je pravda, pokazalo se odmah nakon što je sudijama stigla vaspitna mjera. Vesna Medenica poslala je svima uputstvo za upotrebu osnovnih sudova. Ne smiju više preispitivati odluke parlamenta i - tačka!
Nije bilo bitno to što su i Upravni i Vrhovni sud već saopštili da ovaj spor jeste nadležnost osnovnog suda. Ni to što je taj sud presudio da je odluka o smjenjivanju viceguvernerke donešena bez dokaza, paušalno i neosnovano.
Važno je bilo samo održati ucijelo pravni sistem hunte. Jedno obično uputstvo dobilo je snagu vrhovnog zakona, samo zbog toga što ga je uputila vrhovna sudijinica.
O tome da li je slala kakva uputstva i povodom drugog procesa, u kojem viceguvernerka tuži Centralnu banku i njenog guvernera za mobing - nema pisanih tragova.
Usmeni se ne mogu dokazati, ne mogu biti validni za sumnjičenje, ali - ni za povjerenje u nezavisnost sustva.
***
Ni prije osam godina, kad je donešen zakon o mobingu, nije bilo razloga za povjerenje ni u one koji su ga pisali, još manje u one koji će ga sprovoditi.
Mobing je definisan tako da se pod njim može podrazumijevati i svašta i ništa.
Da su bar sa interneta prepisali širi opis, sudijama bi bio sužen prostor za kreativno tumačenje:
- Ako te na poslu neko sistematski maltretira, vrijeđa, ponižava, zastrašuje, svađa s kolegama, seksualno uznemirava, omalovažava tvoj rad, neopravdano ti nameće uslove rada ili radne zadatke koji ne važe za druge, ili ti na bilo koji način namjerno ugrožava zdravlje, pokušava da te izoluje od drugih kolega ili da te navede da daš otkaz, odnosno raskineš ugovor na osnovu kojeg radiš, onda si žrtva zlostavljanja na radu, poznatog i pod engleskim nazivom mobing - prepisah na brzinu iz nekog pravnog priručnika.
Sve to i još mnogo više može se prepoznati u tužbi Irene Radović protiv CBCG i Radoja Žugića. Tužba je, ipak, odbijena.
***
Do te presude nijesam uspjela da dođem, mogu samo da nagađam je li se sudija Mladen Grdinić uopšte bavio nalogom guvernera viceguvernerki da smijeni glavnog izvršnog direktora Adiko banke.
Da je to uradila, bila bi prinuđena da ode. Ili otpuštena zbog - kršenja zakona.
Zašto je isključena iz stečaja u Atlas banci - vrlo sumnjivog, ispostaviće se kasnije - saznaćemo kad budu donešene neke druge presude u nekim drugim procesima.
A zbog čega viceguvernerka navodi kako je, nakon podnošenja zahtjeva za zaštitu od mobinga, ostala bez ijedne nadležnosti i ovlašćenja puna četiri mjeseca - reći će nam jednog dana neki drugi sudija.
I dobro izvagati navode iz tužbe o vrijeđanju, omalovažavanju, ignorisanju, izolaciji, oduzimanju sredstava za rad, nepozivanju na sastanke, zabrani komunikacije sa kolegama, sakrivanju informacija...
- Čak šest puta tokom manje od dva i po mjeseca guverner mi je oduzimao nadležnosti i smanjivao primanja. U jednoj godini imala sam preko 50 posto niža primanja u odnosu na kolegu viceguvernera - napisala je Irena Radović.
Do nje je, čim se usprotivila zlostavljanju na poslu, stiglo i pismo koje niko normalan ne bi napisao:
- U martu 2018. guverner je pokušao da me diskredituje na najniži, u patrijarhalnoj Crnoj Gori i najteži način - kao ženu. Preko pisma koje je distribuirano kroz Centralnu banku, a kasnije i u javnosti, o mom navodnom „nemoralu“. O kakvoj svijesti se radi govori i to što se nije libio da to pismo dostavi i ovom sudu kao “dokaz”...
***
Možda je stvarno slučajnost to što je ovaj proces protiv Radoja Žugića, slučajnim odabirom kompjutera, dopao sudiji Mladenu Grdiniću...
Može biti i da je samo igrom slučaja ročište zakazao nakon pet mjeseci, iako je riječ o hitnom sporu.
I to što nije primijetio kršenje zakona tokom brzopotezne smjene viceguvernerke, mogla bi biti samo još jedna slučajnost.
Ali da baš taj sudija - i to sa tridesetak godina, ne staža nego starosti - baš tokom ovog procesa, bude unaprijeđen u zamjenika predsjednika suda... E, ta mi slučajnost budi osnov sumnje preko svake mjere.
Sumnjiva mi je i dužina presude kojom se CBCG i guverner oslobađaju optužbe - pročitah neđe da se prostire na 93 stranice.
Čemu opučanje tolikim pravdanjem zbog nečega što se navodno nije dogodilo.
Posljednja presuda koju sam na temu mobinga, takođe nad državnom zaposlenicom ali nešto nižeg ranga, imala u rukama prije godinu i po bila je triput kraća.
I osuđujuća, začudo, sve se može kad se hoće...
***
Ovoga puta sve se moglo kad se - neće.
Sud se potrudio da povjeruje kako su i banka i guverner nevini, taman kao što se tužilaštvo trudilo da se pravi mrtvo nakon emisije TV A1 na istu temu.
Premijerno, ni ja nijesam mogla da pohvatam ko je u Centralnoj banci kum, ko sin, a ko sestra od tetke i sestrić Radoja Žugića.
Sve mi se pobrkalo, uprkos tome što je urednica glasno i razgovjetno čitala.
Zapamtila sam samo imena šćeri Filipa Vujanovića, ali on sa guvernerom nije u krvnom nego partijskom srodstvu.
Pošto su obojica prvo koljeno s Državnim tužilaštvom, ne nadam se ovim povodom ni udaljenoj sumnji...
A bilo bi humano, ukoliko nije umrla i humanost kod svih tužilaca, da se pojavi, makar i neka najudaljenija...
Zbog one humanitarne pomoći Centralne banke tetkama, ili sestrama od tetaka, ne čuh dobro.
Odlično sam čula jedino čije su. Samo neću da napišem, nemam ni godine ni strpljenje Irene Radović da se ćeram s Trećim mandatom crnogorskog sustva...
P.S. Prevari me nada na trenutak, dok sam čitala kako je mobing nad Nenadom Čobeljićem u Ministarstvu odbrane dokazan. A onda se sjetih da i nad sudom postoji sud Partije. Koju je tokom decenija Radoje Žugić zadužio mnogo više nego Predrag Bošković.
Bonus video:
