zapisi sa ušća

Košutnjak nije vaš

Urbanistička mafija se prevarila. Košutnjak je emotivna činjenica niza beogradskih pokoljenja. Šetajući šumom volim da zamišljam kako će ti koji bi da arče nešto što nije njihovo, prije ili kasnije završiti na robiji

11933 pregleda 5 komentar(a)
Košutnjak ljeti, Foto: Dragoslav Dedović
Košutnjak ljeti, Foto: Dragoslav Dedović

Prije dvanaest godina majka je rado pješice dolazila odozdo, iz Vladimira Rolovića, gdje je tada živjela, u košutnjačku šumu. Njen dvanaestogodišnji unuk, moj sin, pravio joj je društvo. Ne znam o čemu su razgovarali u tim dugim šetnjama, to će ostati samo njihova priča. Znam samo da su se nadisali dobrog vazduha.

Majke više nema, a njen unuk je u Berlinu. Ja sam ovdje da u treperenju svjetlosti koja prodire kroz lišće vidim njihove nekadašnje sjenke. Ko jednom uđe u Košutnjak, ne umije više da iz njega izađe - nosi ga svud sa sobom. Slično je mislio i Ivo Andrić govoreći da su Topčider i Košutnjak mjesta na kojima se najslađe u miru najeo hljeba i napio vina.

Znam ljude koji su se ovdje držali za ruke pa sada imaju unuke. Vidim i nečije unuke koji se sada ovdje drže za ruke. Sretnem usamljene šetače koji se sjećaju svojih šetnji sa djedom ili bakom, svojih rođendana, prvomajskih žurki, trčanja, grudvanja. Majke uče djecu šta je šuma.

Ovo je jedino mjesto koje po vrelom beogradskom danu nudi spas. Ovdje je ubijen knez Mihailo Obrenović, a Ivana Stambolića su odavde odvele ubice - poslao mu ih je čovjek koji mu je dugovao sve. Ovdje se sjećamo i branilaca kojima su se divili čak i njemački okupatori, pa su to ostavili uklesano u kamen. Tu su sahranjeni i njemački vojnici.

Šuma u komšiluku

Otkako živim na Banovom brdu, Košutnjak mi je u komšiluku. Na raspolaganju mi je nekoliko puteva prema šumi. Jedan od njih vodi iz Požeške kroz Park, pa sam za pola sata u bašti Aleksandar kluba iznad Ski staze. Preko ruba šoljice kafe posmatram grad - od Mosta na Adi do novobeogradskih solitera ili senjačkih vila. Čak i kada jesen Beogradu nanese sjetan veo od magle na lice, čak i poslije kiše, ovdje je svijetlo i vidi se daleko.

4 D. Dedović u Košutnjaku
4 D. Dedović u Košutnjakufoto: Dragoslav Dedović

Pođem li drugim putem, pored stadiona Čukaričkog, izaći ću baš na mjestu gdje se nalazi nekoliko kafana sa lijepim baštama. Jedna od njih, Kafanica, u simpatičnom etno stilu, poznata je po tome što se unaokolo vrzma bijela svilena kokoš, a mladi ljudi mogu da vide pravi „smederevac“ i retro televizor. Na drugoj strani Ulice Kneza Višeslava koja sve od Šumarskog fakulteta pa do Ceraka vodi kroz Košutnjak, smjestio se restoran Golf. On ima prelijepu baštu i atmosferu pomalo prašnjavog luksuza iz prve polovine XX vijeka - sagrađen je 1936.

Zeleni hram

Mogu kod okretnice tramvaja na Požeškoj da pođem uzbrdo, pored jednog od najljepših bazena u gradu, pa da ubrzo kod Fakulteta za sport izbijem na Trim stazu.

Ipak, najdraže mi je da najprije linijom gradskog autobusa broj 50 odem do Skojevskog naselja, tu popijem kafu u Kakadu koncept baru ili Dragulju, pa onda prekoputa Crkve Svetog Luke zaronim u šumu. Inače, ova crkva je sagrađena 2003. godine u raškom stilu. Obložena je italijanskim kamenom travertinom, a tri zvona su izlivena u austrijskom Insbruku. Oko nje je dovoljno prostora. Ne mora da se takmiči za značaj sa soliterima kao postkomunističke novobeogradske crkve.

 Crkva Svetog Luke
Crkva Svetog Lukefoto: Dragoslav Dedović

I Košutnjak je neka vrsta hrama - šaputanje lišća, polutama ispresijecana svjetlosnim šarama, miris zemlje, miris bilja.

Kada sa ove strane hodate šumom, najprije naiđete na restoran Rubin, koji je tu od 1981. Sa njegove terase dio Beograda vam je pod nogama. Nekih dvadesetak minuta hoda potrebno je do restorana Devetka, koji se nalazi naspram ulaza u Pionirski grad. Kažu da je vlasnik Rubina bio najprije učenik čuvenog beogradskog kafedžije Ace Devetke, koji je 1974. bivšu zgradu košutnjačke željezničke stanice pretvorio u jedan od najpoznatijih beogradskih restorana. Bašta Devetke je za beogradske prilike na nestvarno lijepom mjestu, potpuno okružena zelenilom.

Sat hoda hladovinom

Usred Košutnjaka je Vodotoranj koji se vidi i sa Gazele i kroz prozorče aviona kada stižete u Beograd. Preko puta je Filmski grad. Satelitski snimci pokazuju da je od Skojevskog naselja, preko Filmskog grada do Golf naselja u blizini šumskog područja, pa i u njemu, već prekomjerno građeno. Ni jedno drvo više ne bi smjelo da postane žrtva nečije alavosti.

Republički hidrometeorološki zavod se, kažu, nalazi na Košutnjaku jer je ovdašnja temperatura uvijek ispod one na Terazijama, pa to u avgustu zvuči bolje. Možda je to tek urbana legenda - Beograd ljeti navodno mora da krije stvarnu temperaturu na asfaltu. Ali nam ta priča govori nešto drugo - tamo gdje privatni interes istisne smisao za opšte dobro, drveća nema, ostaje - asfaltirana pustinja. U Beogradu malo gdje može da se hoda hladovinom više od sat vremena kao ovdje.

6 Meteorološka stanica
6 Meteorološka stanicafoto: Dragoslav Dedović

Sjećam se da sam jednom sa topčiderske strane pješačio do vrha brda pored Hajdučke česme. Mada je u blizini ustrijeljen nesrećni knez Mihailo, taj toponim za mene ima drugačiji istorijski prizvuk - škripu gitarskih rifova. Te 1977. bilo mi je tek 14 godina i živio sam daleko od Košutnjaka, pa je do mene dopirao samo daleki medijski odjek mitskog koncerta Bijelog dugmeta. Česma ko česma. Zamišljao sam užasnute vjeverice koje slušaju pastirski rok. Šteta što Dositeju Obradoviću nisu uslišili želju da bude tu sahranjen.

Ortaci i burazeri bi da sijeku

Dakle, Košutnjak nije samo mjesto. To je emotivna činjenica za milione ljudi. Shvatiće to i ova gradska vlast. Nisu uspjeli da nametnu gradnju ni u parkiću na Banovom Brdu. Uvjeravam sebe da ih u Košutnjaku čeka još jači otpor. Namjeravana deforestacija je model već viđen u takozvanim banana državama. On počiva na korupciji, kao i na nepravičnoj raspodjeli bogatstva i moći - prenaseljeni grad bi da od onih koji nemaju ni sopstvene bašte, a takvih je najviše, otme dio javne šume i pretvori ga u privatnu svojinu, pa u građevinsko zemljište.

Mahaće, kao i do, sada urbanističkim planovima koje su promijenili u svoju korist, građevinskim dozvolama koje su izdali sami sebi ili firmama od stranačkog povjerenja, pokušaće da slatkorječivo obećaju deset posađenih stabala za svako palo (nekako vole igre brojeva otkako im je šef u ratna vremena predložio sto „njihovih“ za jednog „našeg“).

Ništa im neće pomoći. Javni interes ne definiše stranka niti cinični gradski menadžeri. Znam da su ljudi tog kova spremni da se interesno okupe oko zločinačkog poduhvata protiv prirode i grada i da to drsko nazovu napretkom, a sopstvenu dobit kao i profit svojih saučesnika iz ortačko-burazerskog klana - javnim interesom.

Već viđeno

Kako to funkcioniše pokazao je slučaj izgradnje sportske dvorane na Košutnjaku. Firma naprednjačkog gradskog urbaniste Marka Stojčića je kao jedini učesnik na tenderu dobila posao izrade projekta vrijedan preko 200.000 eura. Onda zamjenik gradonačelnika Goran Vesić, kada ga novinari priupitaju za očigledni sukob interesa, upućuje radoznalce na Agenciju za borbu protiv korupcije. A kada pitate nju - ona mudro ćuti. I tako u krug.

Za ovu ekipu identitet ovog mjesta, genius loci, nije satkan od javnog dobra i većinske želje Beograđana da djeci ostave netaknut Košutnjak. Za njih je to tabula rasa - aristotelovski glatka površina nesvjesne duše na koju oni mogu da upišu svoje privatne planove kao da tu prije njih nikada ništa nije bilo. I ovaj put sve vonja na iste metode. Uzalud beogradski svjetski rekordi u zagađenosti vazduha zimi, uzalud sve vrelija ljeta i klimatske promjene. Oni bi da sijeku. Oni bi poslije Beograda na vodi da grade Beograd u šumi.

Filmski trikovi

“Avala filmski park” - tako se zove Potemkinovo selo koje bi da sakrije luksuzne stanove za 8.000 ljudi i sječu mnogo hektara košutnjačke šume. Opet će projekat da se prebacuje između ministarstava, od zavoda do zavoda, simuliraće se dijalog “zainteresovanih strana”, javna rasprava neće biti javna zbog pandemije, mehanizam sluđivanja je dobro poznat. Već traje propagandno “razvlačenje pameti” - te to područje nije zaštićeno, te ne radi se o kvalitetnoj šumi, te biće posađeno mnogo više. Ni to neće pomoći.

Otkako je Atanasije Nikolić u XIX vijeku u ime Obrenovića počeo da uređuje ovo područje kao vladarsku šumu za lov, Košutnjak je ušao u neku vrstu simbioze sa Beogradom. Jedan dokument iz 1849. kaže da u šumi živi 13 jelena i 35 košuta. Njih više nema, ali ostalo je ime.

Najkasnije početkom XX vijeka, pretvaranjem zatvorenog područja u javno dobro, ova simbioza je postala trajna - Košutnjak je svojina svih građana. Grad koji se širio morao je da prizna sam sebi da bi uništavanje te šume bilo samoubilački poduhvat.

 Znaju to i oni koji bi da sijeku. Ali ih nije briga. Šetam Košutnjakom i mislim svoju misao o otporu. On se već formira. Možda ima nade. Ovaj put će, čini mi se, alavost da zagrize u tvrdo. Košutnjak bi korumpiranoj ekipici mogao da polomi zube.