STAV UREDNIKA

Teren koji život znači

Jedina prijetnja za ovu državu, jedino što hoće da je “ukine” i “uništi”, jedino što hoće da progoni i protjeruje njene stanovnike, jedino što duboko potkopava njene temelje su zapravo vladajuća partija, njen “šef”, i njihovi saučesnici, koji je najdoslovnije izjedoše živu

24462 pregleda 336 reakcija 38 komentar(a)
Foto: Vesko Belojević
Foto: Vesko Belojević

Sve mi to znamo i niko se više čak ni ne trudi da demantuje, da objašnjava, da učini i najmanji napor da održi demokratsku fasadu na licu crnogorskog sistema vladavine. Ali, postoji nešto duboko i suštinski ljudsko što se uvrijedi u nama kada čujemo na koji način lokalni partijski aktivista razgovara s nekim ko ima 21 godinu i kako u toku tog razgovora presuđuje o sudbini te mlade osobe i njenom daljem životnom putu. Taj snimak razbija one naše samoobmane i izgovaranja, kojima smo svi skloni, da sistem ipak nije toliko strašan i da se često pretjeruje s potenciranjem negativnih pojava, pokrećući lavinu sjećanja na brojne primjere sličnih zloupotreba i afera koje smo nekako uspjeli ili da zaboravimo ili da potisnemo. A bez tog potiskivanja, kako bismo uopšte i mogli svakodnevno da funkcionišemo bez grča u stomaku.

Možda će tako biti i s ovim snimkom i ovom pričom u eri hiperprodukcije vijesti koje potiru jedna drugu, možda će se zaboraviti brzo da je ogoljen mehanizam zapošljavanja po mjeri Demokratske partije socijalista koji više liči na kastinski sistem nego na bilo kakvu ustaljenu demokratsku proceduru. Postoji u tom mehanizmu nešto okrutnije i nečovječnije i od bilo kakvog formalnog sistema diskriminisanja ljudi, jer se ovdje degradacija i ponižavanje skriva iza maske jednakosti, nešto od čega čovjeka zaboli stomak na samu rečenicu „džabe sve, kada te teren ne prepoznaje“.

Kako je tužna činjenica da je uopšte moguće da neko bude najbolji u klasi, da dobija pohvale čak i od ministra, ali da sve na kraju zavisi od toga da li će obećati glas DPS-u. Padaju u vodu sve priče o velikom zaštitničkom odnosu prema Crnoj Gori samo jednom rečenicom, a to je odgovor da je nebitno i kad djevojka kaže „da državu voli više nego oni“.

Ovakva struktura će natjerati svakoga s osjećajem ljudskog dostojanstva da ode, ako već nije otišao. Otići će i oni koji se slažu i s onim što su deklarativna načela takve politike iz principa, jer ni oni ne žele da se na taj način odlučuje, bez obzira što im to može pomoći. Otići će jer će prepoznati da je upravo to ono što je uništavanje države, prinošenje države na oltar partiji.

Odlaziće jer im je muka od manipulacija po svakom pitanju, jer im se nameće i da svoj nacionalni identitet kroje u politički kroz poruku da ili si bio na litijama ili si Crnogorac. To ukazuje da ovdje zaista ne postoji diskriminacija niti prema jednom narodu, već je diskriminacija prema svakom narodu, u odnosu na njegove političke stavove. Možete biti i Srbin, ako ste za DPS, ali ne možete biti Crnogorac ako niste za DPS.

I sve te poruke su sažete u jednom petominutnom razgovoru s nekim ko je poslužio savršeno kao lakmus papir. Neko ko je toliko čist da ne može da razumije zašto je to tako, zašto je toliko bijedno, jadno i žalosno, i zašto se niko nije javio da to spriječi, osudi i pošalje poruku da to nigdje i nikako ne može biti dozvoljeno i moguće.

A znamo dobro šta je sve dozvoljeno i moguće, znamo da za bjelosvjetsku bandu ima mjesta i u Crnoj Gori, ima i posla i poslovnih prilika, ima i državljanstva. Otpora u institucijama nema i zato sada i vidimo obrise gole diktature. Ne zato što se politička volja promijenila, ona je praktično ista, već zato što su mehanizmi sprovođenja te volje svedeni na čistu represiju. Institucije pune klimoglavaca i poslušnika koji učitavaju želje onih koje doživljavaju kao nadređene, pa hapse ljude zbog facebook statusa, dijeljenja tabloidnih objava i čak i nošenja zastave koja je zaštićena zakonom.

Otpor ka tome je mjera Crnogorstva i ljubavi prema svojoj zemlji, jer se ona jedino može braniti zakonima i Ustavom. A mjera Crnogorstva vladajuće partije se lako može izračunati – u glasovima ili u donacijama.

Na kraju je bitno znati i razumjeti jedno – ovdje vlast nije samo politička partija, već čitava zarobljena državna struktura s principima koji su partijski, a ne državni(čki). Zato nam se dešava bezobzirna zloupotreba državnih resursa i zato se predsjednik ni ne trudi da bude predsjednik svih građana, već ih samo i isključivo dijeli, opet gore nego ikoji kastinski sistem. Zbog glomaznosti i sveprisustnosti tog sistema, onda se kao opozicija ne postavljaju samo opozicione političke partije, već praktično svi društveni slojevi koji se zalažu za demokratske principe odlučivanja, podjelu vlasti i svega ostalog što su vrijednosti savremenih demokratija. I tu se vidi da je jedina prijetnja za ovu državu, jedino što hoće da je “ukine” i “uništi”, jedino što hoće da progoni i protjeruje njene stanovnike, jedino što duboko potkopava njene temelje, zapravo vladajuća partija, njen “šef”, i njihovi saučesnici, koji je najdoslovnije izjedoše živu.

Preporučujemo za Vas