VIŠE OD RIJEČI

Ukazanije

Koliko god se SM trudio da svoje približavanje SPC predstavi kao duhovni put, vjerujem da je i njemu jasno da je to tek puko potonuće, intelektualna predaja

37735 pregleda 227 reakcija 39 komentar(a)
Marović, Foto: Printscreen
Marović, Foto: Printscreen

Zapravo, izgledalo je kao da je čovjek te noći ušao u crnogorske domove pravo iz Dostojevskog. Kao da je do maloprije pio espreso sa starcem Zosimom. Ivan Karamazov koji bi da se predstavi kao Aljoša. Toliko naivan i neiskvaren. Frštale su iz njega sumnjive moralističke parabole i petparačka teologija, kao paštrovske fritule iz vrelog ulja.

Bilo je odmah jasno da neće reći ništa spektakularno ili zaista nepoznato. Neće “baciti kamen”, da ostanemo u njegovoj jevanđeoskoj retorici, na svoga nekadašnjeg prijatelja. Kome je sve oprostio, i za koga se moli. Svetac, reklo bi se. Ili makar samo što nije.

Takva javna slika plasirana je, izgledalo je, na veliko razočarenje njegovog domaćina (koji nije htio Dostojevskog, već Tarantina, ako je moguće), i koji, izvjesno ima mnoge talente, ali među njih sigurno ne spada i onaj za novinarski posao.

Uprkos povremenim živopisnim detaljima tokom ovog ukazanija (podijeljena ličnost, neobaviješteni gazda, pouka o sinovima), vrhunac Marovićeve strategije bilo je jeftino moralisanje: on nije iznevjerio Đukanovića, ovaj njega jeste. I silna priča oko svega toga. “Apostolska” demagogija. Pri čemu će, u sklopu te priče ispričati kako je on iznevjerio svoga kuma, ali u toj situaciji neće vidjeti potencijal za istovjetno moralisanje. Gnjecavi kič.

Nekada je bio svemoćni partijski ideolog, intelektualac među burazerima. Ipak, kada je “otkrio” burazerske koruptivne metode, po svemu sudeći je trupačke uletio u sve to. Intelekt ga, izgleda, nije sprečavao da pokaže zavidan entuzijazam i u takvom djelovanju. Danas želi da izgleda da nije bilo tako. Uostalom, što spektakularno može reći kada je u svemu bio voljni saučesnik. Ali, takav uvid ne bi se uklapao u odabrani imidž: tužni starac, mršav, zarastao, sa šeširićem kakav nose njujorški beskućnici. Uzgred provuče da mu je sin postao i bukvalno beskućnik. Pa se ne sažali majčin sine…

Tako izgledaju ljudi, reći će neko, kad ih DPS mašinerija sažvaće i ispljune. I vjerujem da ga je upravo to, što je intelektualac, i predodredilo za sve ono što mu s desilo. Ekipa bahatih drugova sa košarke mora se, makar potajno, ispod glasa, sprdati onome koji najviše zna. Kad dođe vrijeme za žrtvu - on se prosto nameće kao rješenje.

Nekada je bio “Markuze iz Krimovice”, danas, pak, sebe vidi kao - jerusalimskog psa, što god to značilo. Duhovnik sa priznanjem da je mafijaški bos. Ali, sada bi da objasni neke stvari. Propovjednik ljubavi među ljudima, posebno među poslovnim partnerima. Pravi jerusalimski pas, nema što.

Koliko god se SM trudio da svoje približavanje SPC predstavi kao duhovni put, vjerujem da je i njemu jasno da je to tek puko potonuće, intelektualna predaja. Ili, zaista vjeruje da će svoj grijeh srebroljublja relativizovati takvim “spiritualnim” izborom?

Evo što sam u ovoj rubrici 2011. godine napisao o Maroviću: “Želio je da bude Milov Kardelj, izbjegao da postane Milov Đilas, pa će, po svemu sudeći na kraju proći kao Milov Ranković: svi (zajednički) grijesi biće natovareni na njega.” Da se sve to vidi, zapravo, nisu bile potrebne nikakve proročke moći. Stvari su manje više izgledale jasne, i tada kao i danas. Čitava ova predstava polazi od pretpostavke da Crnogorci brzo zaboravljaju. A to je teško osporiti.

Marovićev nastup je imao neskrivenu predizbornu dimenziju. Predizborna histerija donijela nam je i fetišističko-sadističke momente. Bajaga je opjevao cipele za hodanje kroz snove, a mi smo, neki dan dobili i cipele/štikle za “gaženje bezbožnika” kako je to nazvala ponosna vlasnica, poslanik u skupštini CG. Zašto neko ima želju da gazi bezbožnike? Ili bilo koga? Može li iko povjerovati nekome ko ima ovakve ideje?

Valjda je došlo vrijeme da se sa gaženjem stane? Ili se treba spremati za nove gazitelje…