KOSMOS ISPOD SAČA

Natega bez doziranja

Natega mora da prestane pod hitno, jer kad se konstantno puniš safrom, ne pomažu više ni vicevi, ni filter “ne zanima me“ i na dobrom smo putu da kolektivno prolupamo

12974 pregleda 2 komentar(a)
Slika Ratka Odalovića, Foto: Atelje Dado
Slika Ratka Odalovića, Foto: Atelje Dado

Od Botuna do Smokovca, od Rogama do Ćemovskoga polja, gdje god se okreneš, sve vrvi od tenzije. Svaki stan, kuća, veranda, svaki kafić i ćošak ispred zgrade, sve je poprište razmjene vatrenih mišljenja. Napeti svi kao strune, pješaci, vozači, svi, baš svi. Nema smirenoga čovjeka da može da se popriča o nekoj sporednoj ili neobaveznoj temi. Vremensku progrozu niko nije pomenuo skoro godinu dana. Fudbal je sad stvarno sporedna stvar u životu. Svaki vic je o “tome“, svaka se rasprava svede na “to“, ali ono što je najzanimljivije jeste što se niko ne nada. Čak i onaj koji se nada nekakvom osvježenju, ni taj se ne nada na duže staze. Zna se da smo potrošili sve resurse, nema više ništa da se na brzinu proda da živnemo, a nema ni ljudskih resursa previše. Sve je pri kraju.

Otuda svuda natega, taj čarobni izraz koji pristoji Podgorici, gradu koji je majstor da definiše ono što je skoro pa neuhvatljivo. Da u jednu riječ spakuje sve što je u vazduhu. Natega je kad se ljudi prepiru bez tuče, kad im oko svake teme iskoče žile na vratu. Natega zna biti simpatična posmatraču sa strane, jer učesnici se daju maksimalno, brane svoje stavove i sulude pretpostavke svim glasnim žicama. Ko se više dernja, više je u pravu. Ali natega je zanimljiva samo 15 minuta, posle toga zaboli glava, što od galame što od teme. Ljudi se najčešće natežu kad su nemoćni. Nema izgleda da nešto možeš da promijeniš, pa se crijeviš, natežeš, sicaš, vatru bljuješ kako bi se malo ispraznio da ti lakše bude.

Izuzetno je zanimljiv izbor riječi tokom natege. Nekad se narod praznio na facebook, a kako su počeli da hapse i zbog sulude uvredice na račun nekih koji ih vrlo često i zaslužuju, sve se prenijelo u rasprave koje Britanci zovu face2face, Francuzi tête-à-tête ili što bi kod nas rekli “u četiri oka“.

Natega je opasna kad traje, a kod nas traje predugo. Niko nas nije pustio da se motor ohladi, da počinemo makar mjesec dana, nego je neko nabio gas do daske, kick down, zalijepili smo se za sjedište i pičimo a nemamo pojma kuda. Ljudi se natežu jer vlada velika neizvjesnost. Ne priliči mediteranskoj zemlji toliko koleričnih ljudi, toliko crnila i pesimizma.

Mi smo ekspres lonac bez ventila. Bojat’ se, što se ono veli. Veliko je pitanje da li da se uzdamo u mrvu zdravog razuma ili u slučajnost, u ono naše “a neće“. Ideju da će nas nešto mučno ipak na kraju promašiti.

Natega mora da prestane pod hitno, jer kad se konstantno puniš safrom, ne pomažu više ni vicevi, ni filter “ne zanima me“ i na dobrom smo putu da kolektivno prolupamo. Svi, po obje strane. Pukao nam je kaiš, i pk kaiš, radilica remenice se već čuje kako škripi, a čini se da je kasno i za mali i za veliki servis. Eto što čini natega bez doziranja.