stav

Većina neće Mila

Đukanović još uvijek misli da je rješenje, mada je odavno glavni problem Crne Gore. Prema rezultatima izbora njegova stranka više neće moći da formira većinu. To je tek je prvi korak u crnogorskom osvajanja slobode

45895 pregleda 221 reakcija 26 komentar(a)
Đukanović sinoć u štabu DPS-a, Foto: Savo Prelević
Đukanović sinoć u štabu DPS-a, Foto: Savo Prelević

Visoku izlaznost na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori analitičari su najprije posmatrali kao nešto što ide naruku opoziciji. I zaista, istraživanja javnog mnjenja jesu predvidjela da će Đukanovićeva Demokratska partija socijalista (DPS) možda pasti na 35 odsto. Ali nisu predvidjela skoro 33 odsto za koaliciju „Za budućnost Crne Gore“ čija je kičma prosrpski „Demokratski front“.

Visoka izlaznost, veliki ulog

Visoka izlaznost u zemljama poput Crne Gore može imati i neželjene propratne posljedice. Treba podsjetiti da vladajuća Demokratska partija socijalista preko Ministarstva unutrašnjih poslova ima ekskluzivni pristup centralnom biračkom registru.

U zemlji koja zvanično ima 622.000 stanovnika u biračke spiskove upisano je preko 540.000 birača – dakle, punoljetnih osoba. Procjenjuje se da je broj maloljetnih osoba u Crnoj Gori oko 140.000. Dakle, ili Crnogoraca ima oko 700.000 pa je demografska statistika potpuno omanula, ili na biračkim spiskovima „spava“ višak od najmanje pedeset, možda i šezdeset hiljada fantomskih birača. To je deset odsto biračkog tijela. Aktiviranje samo nekoliko procenata fiktivnih birača u kritičnim situacijama može da riješi tijesne izbore u korist vlasti.

Možda je upravo to imao na umu Miloš Nikolić, Đukanovićev stranački portparol, kada je odmah poslije zatvaranja birališta u kamere izjavio da se njegova partija za tu veliku izlaznost spremila i da očekuje pobjedu.

Funkcionerka DPS-a Nela Savković Vukčević je nešto kasnije rekla da je na osnovu 60 odsto obrađenog materijala, DPS osvojio 37,8 odsto glasova. Taj naučno-fantastični podatak bi mogao da bude posljednji Pavlovljev refleks ljudi koji do sada nisu znali šta je poraz, pa duboko vjeruju da će nekim čudom ostati na vlasti.

Uzalud vam trud svirači

Ovaj put, izgleda, nisu pomogli ni fantomski birači ni plašenje poznatim velikosrpskim baukom ni državno medijsko spinovanje. DPS je izgubila toliko procenata da bi u svakoj pristojnoj zemlji prvi čovjek te stranke dao ostavku iste večeri. Ali ne i Milo.

Iza ponoći Đukanović je vratio nadu svojoj uplašenoj stranačkoj vojsci – tvrdeći u svom kiselom obraćanju javnosti da DPS sa svojim saveznicima ima 40 mandata, a za većinu je potreban 41. Nije rekao, ali nije ni bilo potrebno, da je do jutra možda moguć i onaj četrdeset i prvi, čudesni mandat u njegovu korist. Ta tanušna nada trajala je do jutra kada je Državna izborna komisija objavila preliminarne rezultate – DPS-ovska većina zvanično nije moguća.

Kako god Milo Đukanović izokretao stvar, neće moći da sakrije činjenicu da njegova partija nije mogla da se dovoljno pripremi za konačnu strmoglavu eroziju gazdinog autoriteta. Ako predstavnicima vlasti, uprkos monopolskom posjedovanju svih državnih resursa, legalnih i ilegalnih sredstava uvjeravanja, ovaj put nije pošlo za rukom da prikupe znatno više od trećine glasova, onda je evidentno da se „model Milo“ potrošio.

Greške bahatosti

DPS je protiv sebe imao srpsku crkvu, koronu, ekonomsku katastrofu ali i ne znajući i – svog nekadašnjeg garanta uspeha Mila Đukanovića, čije ime je ugradio u naziv izborne liste. Jer Milo je odavno izgubio smisao za političku realnost. Pogriješio je u konfrontaciji sa crkvom, pogriješio je potcjenjujući narastanje građanskog otpora, nije mogao da sakrije sve očigledniju korupciju, politizovao je borbu protiv pandemije i napokon, pogriješio je što nije odložio izbore. Odgovor koji je verglao decenijama – krivci za sve što je kuso u Crnoj Gori jesu u imperijalnom Beogradu – više nije mogao da uvjeri većinu ljudi.

Poslije više od tri decenije Milo Đukanović konačno gubi kontrolu nad parlamentom. Ali oni koji misle da je time stvar obavljena nisu u pravu. Nasljeđe koje iza sebe ostavlja DPS je sumorno. A predsjednik države se još uvijek zove Milo Đukanović.

Lični interes

On se odavno politikom bavi samo da bi zaštitio sebe, svoj klan i svoj ogroman imetak, da bi imao imunitet zbog grešne prošlosti – od svoje ratne uloge devedesetih do imena u dosijeima zapadnih tužilaštva nadležnih za šverc u velikom stilu. Đukanović se dugo, predugo predstavljao kao rješenje. A odavno je postao glavni problem Crne Gore.

On će prije ili kasnije morati da bira između egzila u nekoj zemlji koja voli novac isluženih autokrata ili daljeg stvaranja razdora u Crnoj Gori. Ovaj drugi scenario bi ga mogao dovesti do sudskog ishoda koji mu se ne bi svidio. Može mu se desiti da mu sa zadovoljstvom sude upravo oni preletači koji su do maločas po njegovoj volji sudili drugima.

Pitanje je da li će Đukanovićev DPS povući manjinske partije u opoziciju. Prirodno mjesto manjinskih političara je u blizini budžeta. Zato je logično očekivati da će makar neki od njih povećati tijesnu većinu novih pobjednika.

Najavljene promjene i Milova duga sjenka

Zdravko Krivokapić, nestranački lider opozicionog bloka “Za budućnost Crne Gore” je u svom prvom postizbornom obraćanju građanima djelovao poprilično uvjerljivo, isto kao i njegovi budući partneri u vlasti Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Najavljene su promjene. Sporni zakon koji se tiče crkve biće povučen, biće doneseni antikorupcioni zakoni, biće formirana ekspertska vlada sa vremenski ograničenim mandatom. Najaviljeno je izjašnjavanje građana o ključnim pitanjima, dakle više direktne demokratije. Neće biti revanšizma, ali hoće biti obračuna pravne države sa kriminalom.

Sve to zvuči dobro. Ali ekonomska kriza će punom snagom udariti Crnu Goru baš u periodu u kojem će nova vlast biti prisiljena da raščišćava zaostavštinu decenijama hranjene partokratske hobotnice. Osim toga, dokle god je Milo Đukanović u blizini bilo koje funkcije, osvojeni stepen demokratskih sloboda u Crnoj Gori neće biti ireverzibilan. Najvažniji zadatak nove vlasti biće - da stvori demokratske mehanizme u institucijama države, koji će već u pokušaju osujetiti svakog novog Mila.

Ipak, ima mjesta opreznom optimizmu. Princip smjenjivosti vlasti od sinoć važi i za Crnu Goru.