STAV

Crtica o izdisaju strukovnosti

Uvođenje notarske profesije na naše tržište u praksi je trebalo da služi smanjivanju bezdana neuvezive i neodržive dokumentacije. Sada su tokovi papira više održivi, ali jednako neuvezivi

3202 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Odgovor predsjednika Notarske komore Crne Gore na pitanja u vezi: “...predloga za vođenje disciplinskog postupka...“ je glasio: “Detaljniji odgovor na ovo pitanje može dati Ministarstvo pravde, koje u skladu sa svojim nadležnostima. ...“ Odnosno na dodatno pitanje o: “...disciplinskoj odgovornosti...“ predsjednik NK CG je tvrdio:“...Zakonom o notarima propisana je disciplinska odgovornost notara za povrede službene dužnosti koju učine svojom krivicom, a one mogu biti lakše, teže i najteže, i s tim u vezi propisane su sankcije. Ministarstvo pravde je donijelo Pravilnik o načinu vođenja disciplinskog postupka i utvrđivanja diciplinske odgovornosti notara.“ (veza https://www.dan.co.me/?nivo =3&rubrika=Hronika&clanak=757780&datum=2020-08-31).

Citati iz uvoda nameću jednostavno sistemsko pitanje: čemu služe notari osim što su “rasteretili sudstvo i ubrzali postupak zaostavštine?“, jer građani nisu uvjereni da se osjećaju “pravno sigurnijim“?

U važećem zakonu kontrola notara je skoro pa fleksibilna kategorija. Implicirana fleksibilnost se oslanja na neeksplicitnost okvirnih normi, što posljedično vodi nakupljajućem nezadovoljstvu da je novim propisima bio cilj da se, umjesto u sud, ode u pojedinačne notarske kancelarije, dok se u praksi simbolički nije odmaklo dalje od šaltera suda, osim ukoliko starovremenski namještaj ne treba da sakrije ili odglumi suštinu. Članom 115 zakona definisan je “disciplinski tužilac“ i “prvostepena disciplinska komisija“, koju imenuje resorno ministarstvo. Podzakonski dokument “Pravilnik o postupku za utvrđivanje disciplinske odgovornosti notara“ usvojila je Skupština NK CG 12.05.2012. godine (veza: https://notarskakomora.me/me/dokumenti/akti-notarske-komore). Tek se u članu 126 pominje slabašna odgovornost esnafske komore, kojoj je primarna odgovornost da vrši “neposredni nadzor nad poslovanjem notara“. Taj nadzor se zasniva na prelistavanju beskrajnog niza papira, mada su neupitni papiri minimum forme, ne suština nadzora. Ovaj konundrum ko-je-za-šta-nadležan oko odredbi zakonskog okvira služi da se u praksi može skoro-pa-izmjeriti efekat neuvezanosti i neprincipijelne-forme-bez-dodira-sa-realnim-u-implementaciji dugogodišnje notarske svakodnevice. Tako se zamagljuju dometi vapeće potrebe tržišta da se jača povjerenje da su notarski poslovi važni, da dokazuju besprijekorni kvalitet u upravljanju ozbiljnim aktivnostima, dokaziv kod svakog notara pojedinačno.

Ili životnije, kad se kupuje stan/kuća/nepokretnost, obje stranke kupoprodajnog ugovora su prisutne prilikom čitanja i potpisivanja notarskog zapisa. Da li su nizovi prepuni slova, tačkica, konopca, zlatastih napljepnica i pečata simboli povjerenja i bespogovornosti u radu? U odgovoru na ovo uobičajeno pitanje navodni primjer iz prakse može biti uputan. Na primjer, prodavac nekretnine je za ovjeravanje notarskog zapisa, a prilikom uvjeravanja u vjerodostojnost, obavezan da dostavi list nepokretnosti imovine, koja je predmet prodaje. U ozbiljnoj atmosferi onog koji prodaje, odnosno drugog koji kupuje, šta se dobija ako se desi da notar nonšalantno izjavi, van sadržaja zapisanog u notarskom zapisu, sljedeće: “... ovaj LN ostaje kod mene, ali vi (obraćanje prodavcu, prim aut.) možete odavde opet u katastar da uzmete novi list nepokretnosti, pa kod drugog notara da opet prodate ovu istu nepokretnost...“. Koja UZZ stranka, nakon ovako nelagodnog iskustva, ima vremena da istraži primjenu člana 7 notarskog kodeksa, koji ističe: “U obavljanju svoga poziva notar je dužan da svojim znanjem i ponašanjem zadobije i učvrsti povjerenje stranaka i svih institucija i tijela pred kojima postupa”.

Primjenom, uvođenje notara na CG tržište ne upućuje na doprinos vladavini prava van svake sumnje, što dopunski argumentuju zvanični dokumenti. Resorno ministarstvo, odnosno Direktorat za građansko zakonodavtsvo i nadzor, radi godišnju analizu nadzora notara (01.01.2018. - 31.12.2018; veza: mart 2019. godine). Na str. 9 ovog copy-paste dokumenta, sa svega par pasusa suštinskog analitičkog osvrta, istaknuto je: “Kada je u pitanju poslovanje organa Notarske komore, nadzorom su utvrđene određene nepravilnosti koje se odnose na: neblagovremeno dostavljanje zaključaka Upravnog odbora Notarske komore notarima, nevršenje nadzora nad radom notara od strane Upravnog odbora Notarske komore i neusklađenost Statuta Notarske komore sa Zakonom o notarima. Povodom navedenih nepravilnosti Ministarstvo pravde je naložilo Notarskoj komori njihovo otklanjanje, nakon čega je Notarska komora preduzela određene aktivnosti u pravcu otklanjanja istih.“, dok na str. 6 ovog dokumenta je utvrđeno da je bilo svega 13 pritužbi, kao i da:“ Po navedenim pritužbama nije bilo osnova za podnošenje predloga za pokretanje disciplinskog postupka.“ Čemu služi ovakva analiza i kako se kroz ovakvo umrtvljujuće činovništvo dokazuje jačanje povjerenja na tržištu?

Odnosno, “Zbirni izvještaj o radu notara za 2019. godinu“ je dokument koji je notarska komora proslijedila resornom ministarstvu početkom marta 2020. godine (br. 867/20). Izvještaj je najobičnija tabela; tabela, čija sadržina predstavlja objektivni dokaz o sleđujućem odsustvu stvarnog participiranja u razvoju strukovne ozbiljnosti na tržištu. Tabela predstavlja imena notara, po opštinama i ukupnim brojem UZZ-a pojedinačno (50-ak hiljada predmeta), povjerenih ostavinskih predmeta (6,8 hiljada predmeta), odnosno bezbroj izdatih potvrda, primarnog toka priliva i značajne finansijske održivosti (do 250 hiljada potvrda). Ovo su neoborivi razlozi da se ne može pobjeći od surovog, sistemskog suočenja: zašto nove profesije na pravosudnom nebu Crne Gore, iako finansijski maksimalno nezavisne, ne odmiču dalje od forme u radu?

Ili suštinskije, opet kroz primjer... Notari su obavezni da poreznicima dostave notarski zapis o kupoprodajama nepokretnosti. U praksi se desi situacija da je poreski obveznik (kupac) platio notaru da, u njegovo/njeno ime, prateću dokumentaciju o prebivalištu, broju članova domaćinstva i sl. legalno preda poreznicima. Ovo predstavlja potrebnu dokumentaciju za primjenu zakonskih odredbi o porezu na promet nepokretnosti. Pet godina kasnije, umanjenih za desetak dana, poreski obveznik dobije rješenje o porezu na promet nepokretnosti. Poreski dokument glasi na iznos obaveze, koja uopšte ne odgovara stvarnoj dokumentaciji o poreskom obvezniku. Tada je kasno da poreski obveznik ispituje (pokreće postupak pritužbe ili prigovora notarskoj komori ili ministarstvu) da li je notar odradio posao, saglasno formalnom dogovoru iz UZZ-a. Pride, nakon skoro pet godina je kasno da poreski obveznik uopšte istražuje da li je PU CG (opštinske područne jedinice) zaprimila, i kada, zakonski-obavezujuću dokumentaciju. Preostao mu/joj je samo jedan održiv izbor: da uloži svoje vrijeme, dostavljajući poreznicima tužbu sa ukupnom pratećom dokumentacijom, čekajući novo rješenje o poreskoj obavezi, uz bolnu uplatu odokativno odrezanog poreza iz originalnog rješenja, jer tužba ne odlaže obavezu plaćanja. Kada je skoro pet godina unazad poreski obveznik platio notaru da uradi ovaj važan posao za njega/nju, ni jednom rečenicom njemu/njoj nije saopšteno da notarska odgovornost dobacuje do malo-skupljeg “poštara“ i ni koraka dalje.

Suština uvođenja notara na CG tržište petrifikujuće nevladavine prava, koju čak ni Evropska komisija ne umanjuje svojim decenijskim (ne)radom na našem tržištu, trebalo je da unese bar malo održive kozmetike, s ciljem jačanja povjerenja u sistem, i u vezi sistema, kao i jačanja kredibiliteta u tokove potkovane dokumentacije u sistemu. Na nivou tržišnih zakonomjernosti, nije se stiglo dalje od konzervativnosti prilikom primjene, tog omiljenog utočišta neefikasne implementacije. Forma objezbjeđuje javnu “maglu“ da se inflacijom pečatiranih papira u razvoju strukovnosti ne dotiče potreba da se mora postići ključni model uvezanosti između institucija javne administracije i građana-nki i privrede zemlje, kao što čl. 3 Kodeksa notara formalno svjedoči: “...čime se postiže najveći mogući stepen pravne sigurnosti, objektivnosti i povjerenja i izbjegava svaki vid nelojalne konkurencije i nanošenje štete ugledu notarske službe i kolegama notarima.“

Uvođenje notarske profesije na naše tržište u praksi je trebalo da služi smanjivanju bezdana neuvezive i neodržive dokumentacije. Sada su tokovi papira više održivi, ali jednako neuvezivi. Dok god se ne dobije sistemski odgovor na pitanje: zašto notari nisu zainteresovani da konstruktivno i kvalitetno participiraju u reformi sistema, nekako ćemo biti sleđeni u stanju da je nova profesija uvedena da se ne teži kvalitetu oko besprijekorne usluge, odnosno dokazivoj i izmjerivoj “pravnoj sigurnosti“.