Da je bilo struke i pameti, slavili bismo 29 godina od samoproglašenja Crne Gore - ekološkom državom, što je uneseno i u Ustav Crne Gore. Od istinske ekološke države pomjerili smo se unazad značajno više nego što je trebalo da odemo naprijed da bi zaista od ove zemlje napravili ekološku.
Zamišljam Žabljak tada - nakon proglašenja Crne Gore ekološkom, kako delegati zapališe cigarete, baciše opuške na travu i cipelom ugasiše sa tri trzaja lijevo-desno. I bi opušak! Toliko o delegatima.
U narednim godinama, posebno nakon sticanja nezavisnosti, nastala je betonizacija obale, betonizacija svega, rasprodaja đedovine, ruska sela koja i dalje nijesu živa, a na prestižnim lokacijama su. Prodaja svega po čemu smo mogli biti brendirani upravo kao ekološka država.
Gušenje domaćeg proizvoda. Pokušaj uništenja Solane u Ulcinju. „Valorizacija“ Valdanosa koji sa svojim maslinjacima zajedno s Bašbuljukom izgleda kao rajski vrt. Uništenje Budve. Dovođenje Kotora u poziciju da izgubi status grada pod zaštitom UNESCO-a na listi svjetske kulturne baštine. Nevjerovatan pritisak izgradnje vikendica u NP Crne Gore - posebno NP Durmitor. Zagađenje NP Skadarsko jezero. I, naravno, crne tačke ekologije - Pljevlja i Nikšić. Nemanje adekvatnih prečišćivača otpadnih voda. Uništavanje šuma kroz sumnjive koncensione ugovore. I najave potapanja rijeka zbog izgradnje brana. I na kraju naravno mHE - sve u cijevi! Ni kap više! Mogli bismo nabrajati koliko hoćete.
Da se vratimo na Žabljak. Tamo je srušen hotel Durmitor, koji je arhitektonski sjajno bio uklopljen u pejzaž. Taj trip luksuznog u prirodi može da živi samo neznanje u glavama bivših poslušnika u vlasti. Koncept luksuza jeste ekologija i jeste očuvana životna sredina i nacionalni parkovi i prirodne ljepote koje imamo - parkovi prirode, jezera i rijeke, planine i planinski vijenci. Ako je u Ljubljani najskuplji hotel u objektu starom 600 godina, koji je spolja očuvao svoj vjekovni izgled, zašto smo morali da srušimo hotel Durmitor? Da opet pravimo stariji i ljepši? Hotel Durmitor je sagrađen 1939. Vrlo brzo je postao ratna bolnica. Možda onima koji idu za Rim ili Milano da kupuju cipele izgleda funkcionalno i ekonomski zastario, ali u prirodnom ambijentu, da je rekonstruisan u gabaritima u kojima jeste - bio bi upravo ekološki luksuz za ljubitelje prirode.
Slušam reportažu na RCG oko ulaganja u Kolašinu - jedan koji valjda treba da zna nešto, kaže da će novi hotel, luksuzni - kakav drugi, a koji se gradi na samom skijalištu u ponudi imati mnogo primamljivih stvari, među kojima je restoran mediteranske kuhinje. Zamišljam sebe kako jedem gambore kad se vratim sa skijanja. Ništa kačamak, ništa kisjelo mlijeko, ništa kolašinski lisnati sir, ništa pastrmka u kajmaku, ništa kaštradina s podvarkom - ništa iz Kolašina.
Da nije bilo požrtvovanih ljudi iz NVO sektora, od ove zemlje bi postala upravo antiekološka zemja. Hvala!
Još smo na vrijeme da iz debelog minusa dođemo do dana proglašenja Crne Gore ekološkom državom, a onda krenemo u pravom smjeru.
Ekologija prvo zakonski treba da bude regulisana, da bi se zakonski natjerali zagađivači da o svom trošku, u vrlo definisanom kratkom vremenu, ugrade prečišćivače, inače bez ekološke saglasnosti nema nastavka rada. Prečišćivači otpadnih voda i upravljanje otpadom moraju biti prioritet i moraju se prepoznati kao glavni infrastrukturni projekat u Crnoj Gori.
I krenimo sa edukacijom. Ekologija se uči od malena. Ljubav prema prirodi. A jeste ljubav prema Crnoj Gori. Ružno je da kao neko ko već više od deceniju obilazim prirodne ljepote ove zemlje, shvatam da je Crna Gora u stvari velika zemlja. Trebao bi mi još jedan život cijeli da je obiđem, ali isto sam svjedok da neki ljudi koji su obišli od Finske do Argentine - nikada nijesu bili makar u kanjonu Mrtvice. A ostaviće vas bez daha. Još je i lagana tura.
Tu dolazimo do edukacije. Naša djeca od malena moraju sistemski da se edukuju u dijelu poznavanja ekologije i poznavanja prirodnih ljepota Crne Gore. A to treba da bude u obrazovnom sistemu obavezni dio edukacije još u osnovnoj školi. Dnevni obilazak recimo Vražjeg, Ribljeg i Crnog jezera na Durmitoru - uz priče o stećcima i Jabučilu - krilatome konju. Pogled iz Podgore na kanjon Tare. Vjetar s Volujaka koji priča. Trnovačko jezero u obliku srca. Na Trnovačkom sam se sreo sa ekskurzijom tinejdžera iz Belgije - naših nije bilo. A za to treba voda, sendviči i možda 10 eura za prevoz. Prvo osnovci treba da znaju šta imaju.
Kada odete u London, Moskvu ili zemlje Skandinavije, mada je dovoljno da odete do Slovenije, vidjećete kako izgledaju dvorišta njihovih škola. Nijesu parking mjesta. Nijesu beton. Nema tzv. balona za fudbal. Imaju travnjake i pejzažnu arhitekturu.
Ono što je neophodno, jeste da naša djeca od malena upravo u školama uče da žive sa prirodom. I to je vrlo jednostavno - JP Gradsko zelenilo treba da se prihvati posla uređenja školskih dvorišta, njihovog ozelenjavanja i pejzažne arhitekture. Zašto ne i recimo botaničke bašte u okviru svake škole? Tamo bi djeca učila u praksi koliko znači jedno drvo i jedna biljka. Tu bi predavač mogao da bude i neko ko se živo bavi sa biljkama i proizvodnjom, ekologijom. Kroz zadatke da prate put razvoja jedne ili više biljki koje tokom školske godine prate u svom dvorištu ili u saksiji gdje ih njeguju na balkonu - naučiće da se od ljubavi raste i da se od ljubavi postaje dobar građanin svoje zemlje - a imamo samo nju.
Autor je diplomirani inženjer građevinarstva i član GP URA
Bonus video:
