VIŠE OD RIJEčI

Demontaža

Demontaža golih političkih mehanizama, ili polumitskih pravosudnih lavirinata, biće vjerovatno i moguća i brzo izvodiva, ali, postoje zone moći koje su izvan klasičnih mehanizama demontaže - biznis, recimo

45642 pregleda 258 reakcija 47 komentar(a)
Foto: Savo Prelević
Foto: Savo Prelević

Demontaža? Najskuplja crnogorska riječ, trenutno.

Ipak, mnogi još ne vjeruju da je jedna epoha završena. Znam tipa koji počinje dan tako što pročita SMS poruku koju je veče prije poslao samom sebi - DPS više nije na vlasti. I kune mi se da se još uvijek iznova oduševi. Ali nije siguran da će ga to držati još dugo.

Sa svake strane čuje se ta riječ - očito da je fokus povodom političkog nasljeđa stare vlasti na nekoj vrsti superstrukture koja je kapilarno prekrivala cijelo društvo, koja je bila izvor neinstitucionalne moći ili problema (u zavisnosti od toga kako vas “prepoznaje teren”), a koju su ljudi obično nazivali - sistem. Taj i takav, duboko nakaradan sistem mora biti demontiran. To je konsenzus u crnogorskom društvu ovoga trenutka.

A da bi se napravila “demontaža” takvog sistema što treba činiti i kako?

Dobar dio toga sistema nije počivao na nekoj pisanoj normi, već je bio zaogrnut maglom običajnog, podrazumijevajućeg, mentalitetskog, burazerskog i slično. Hoću reći - jedan dio sistema može biti demontiran naprosto vraćanjem moći onamo gdje joj je i mjesto - u institucije, ali jedan dio može biti demontiran tek dugotrajnim radom na promjenama ovdašnje dominantne mentalitetske i vrednosne paradigme…

Opet, DPS i njegov način vladanja, bio je “tačka fascinacije” ne samo pristalicama, već i nekim oponentima. Postdepeesovska stvarnost već obiluje detaljima koji upućuju da jedan dio nove političke elite zapravo živi sa mantrom - kad porastem biću DPS. Odnosno - kod DPS im smeta ideologija i vrednosni sistem (ono što zapravo nije sporno), a ne metodi vladanja i amoralnost jednog doušničko-poltronskog poretka koji je DPS stvorio. Takve ćete brzo prepoznati - izgledaće kao karikaturalna verzija nekadašnje vladajuće partije. Tako da imamo situaciju da, dok se još na sve strane govori o demontaži, oko nas idu i neka nova “montiranja”. Budvansko osveštanije… Scena za Nušića.

Kako to danas zvuči naivno, ali ja sam prvi put mislio da je demontaža kriminalno-koruptivnog sistema nastalog nakon šverc-ekonomije, moguća, i nužna, i prije svega pravedna, još 2006. godine, nakon Referenduma. Držao sam da je moguće da će Đukanović napraviti tu vrstu reza, i istorijskog samoiskupljenja, recimo. Na koncu, on je, kao glavni graditelj toga sistema možda i bio najpozvaniji i najvještiji da ga demontira.

Ali, kao što svi znamo, demontaža se nije desila. Tada. Odbijanjem da to učini, Đukanović je samo odložio neminovnost. I izgubio istorijsku privilegiju da upiše autorstvo te i takve demontaže. Naprosto, vjerovao sam da će biti dovoljno mudar da u novu crnogorsku stvarnost ne prenese ono što je nedostojno bilo koje stvarnosti.

U najkraćem, bio sam budala. Baš su te, nedostojne stvari dobile neslućen zamah, a država se pokazala kao - dobar posao. Za one lojalne i beskrupulozne. Đukanovićev sistem je mobilisao silne aparatčike, nacionalne komesare, pokazalo se da je nešto od one četrdesetosmaške crnogorske “genetike” itekako živo. Lov na nacionalne izdajnike bio je dimna zavjesa za pljačku i poharu svih mogućih društvenih resursa.

Demontaža golih političkih mehanizama, ili polumitskih pravosudnih lavirinata, biće vjerovatno i moguća i brzo izvodiva, ali, postoje zone moći koje su izvan klasičnih mehanizama demontaže - biznis, recimo. Marksističkim rječnikom kazano - imamo (u međuvremenu smo dobili) čitavu jednu klasu koja je nastala na nepravdi i pljački. Neki od njih, sa dobrim njuhom, moguće da su bili i donatori novih političkih snaga… “Nove klase” urastaju u društvo na način koji je ponekad nedohvatljiv bilo kojoj demontaži…

Ali, naglasimo, san o “demontaži” ovdje je prije svega san o pravdi. I normalnosti. A nikome ne možete zamjeriti ako žudi to dvoje…