STAV

Da išta znaš ne bi radio za 400 eura

U našim redovima, po običaju, ponajmanje ima reda, a ponajviše satire društva u kome živimo

1064 pregleda 67 reakcija 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Neodgovorno društvo i nemarna birokratija najviše nas žuljaju ponedjeljkom. Ali bez obzira na sve, naivno stanemo u red ispred šaltera vjerujući da je red prirodno stanje kojim najviše pomažemo da sistem normalno funkcioniše.

Međutim, u našim redovima, po običaju, ponajmanje ima reda, a ponajviše satire društva u kome živimo, tako da o smislu i besmislu života obično u ime svih nas progovore, nažalost, oni najgori među nama.

Pretposljednji ponedjeljak ovog septembra bio je moj, u redu ispred jednog državnog organa bili su bivši sudija, drug iz gimanzije, penzionisani komšija i mnogi drugi manje-više poznati sugrađani, strpljivo čekajući i vodeći sasvim običan razgovor. Bez obzira što red ne odmiče, čini mi se da će sa ovim ljudima biti ponajmanje gorčine svih drugih ponedjeljaka.

Unutrašnji mir je po pravilu kod nas najkraće stanje po trajanju, tako da sam znala da ni ovo neće zadugo trajati. Luksuzni džip, zatamljenih stakala, parkira se preko trotoara, ispred ustanove u kojoj red ne bi trebao da je upitan. Ovako se obično demonstrira prostim radnjama moć pojedinca zatečenog novcem. Ne mogu da se otmem potrebi nestrpljivog iščekivanja folklora lika koji će se iz pomenutog vozila pojaviti. I, naravno… tipičan predstavnik vrste: nabildovan, vješto iscrtan vjerskim simbolima, uska pripijena majica, bermude koje po motivima govore da je u pitanju muški odjevni komad, a po veličini ženski. Ruke odvojene od tijela, što zbog neprirodne zapremine mišića, koji svojim brežuljkastim izgledom govore “snaga je moć, a ne um”. Slika i prilika mladog čovjeka koji se u našem vremenu brzo “snašao”. Nervozno prolazi mimo svih, ignorišući naše prisustvo i pravac ka cilju, bez pardona. Svi zatečeni, ali bez hrabrosti da reagujemo jer, htjeli da priznamo ili ne, strah je danas posve opravdan razlog. Posle petnaestak minuta, neko je u zgradi ipak imao više hrabrosti (hvala mu/joj) i dotičnog je vratio u red. Započinje njegov žustri gromoglasni razgovor koji po vokabularu i tonu prije priliči šumi, a kroz koju je vjerovatno i svoj prvi novac zaradio, predpostavljate kako. Kroz gomilu uvreda i psovki, pominjuć i misleći na nekog državnog službenika, izgovara rečenicu “DA IŠTA ZNA NE BI RADIO ZA 400 EURA!”.

Dragi građani, upravo ovako na vas dok prodajete na trafici, vaspitavate djecu u vrtiću, priključujete infuzije teško bolesnima, izlazite iz hala hladnih fabrika, gledaju novo-bogati pojedinci, dok im prodajete novine u kojima ništa drugo i ne čitaju nego da li ima njihovog imena u nekoj hronici, dok njihovu djecu učite da se od druga ne otima već sa njim dijeli, dok spašavate njihovog roditelja i dok kao pošten radnik uprljanih ruku izlazite iz fabrike i govorite da je poštenje, i po cijenu sirotinje, vrednije od bilo kakvog novca. Zato ću sud o ovom čovjeku, predstavniku ne male armije novih biznismena, prepustiti svakom čitaocu ovog teksta čija je plata u pomenutom ili mnogo manjem iznosu.

“Junak” moje priče je nečiji sin za ponos, nečiji uzor i nečiji budući otac. Ako smo i dopustili da se takav korov i raširi, onda ništa bolje i ne zaslužujemo. Danas kada u Crnoj Gori pričamo samo o vlasti, ne vodeći računa o ozbiljnoj društvenoj patologiji i poremećenom sistemu vrijednosti, razmislimo da li nam više priliči: “svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje” ili “narod je onakav kakva mu je vlast”?