ZAPISI SA UŠĆA

Svrab fantomske pjesme

U Beogradu sam čekao novac koji će stići iz Nirnberga. Upravo sam izašao iz Bosne gdje sam vidio prve dane rata. Vidio sam dovoljno. Posjedovao sam kofer, u njemu nešto odjeće, nekoliko knjiga, naočare, ostalog se ne sjećam.

4214 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Majčin stan se nalazio na drugom spratu u zgradi kalesijske opštine koja samo što se nije pretvarala u srpsko-muslimansku liniju fronta. Tamo sam ostavio gotovo sve što me činilo tim što jesam, ili mi je barem pomagalo da verujem da sam ja taj.

Šta nas čini svojima

Mnogo ploča. Bilo je tu svega, od Buce i Srđana do Zape, od najtvrđeg metala i panka, do eksperimentalnog džeza i klasike. Gitara. Mnogo knjiga. Naslijeđeni kompleti Remarka, Kafke, Dime, Zole, Zilahija. Kako li je samo izgledao pogled vojnika kada je, po ulasku u stan, uočio najveću knjigu koju sam ikada držao u ruci - Rože Marten di Gar je svoje djelo “Porodica Tibo” objavio u seriji od osam romana. Naš izdavač je to objavio kao jednu knjigu. Još lektire mojih roditelja - Gorki u smeđem kožnom povezu. Dostojevski nebeskoplav. Tolstoj siv. Moravija kao karmin. Cvajg purpuran. Kafka zelen. Najbolje od tri pjesnika u jednoj plavoj knjizi - Ilić, Kranjčević, Šantić. 100 sivkastih Prosvetinih knjiga za djecu. Ali i Zane Grej ili ljubavna poezija za 8. mart.

Sve ove odavno iščitane knjige potisnute su u drugi red još brojnijim naslovima koje sam kupovao, po sarajevskim i beogradskim knjižarama.

Moja omiljena izdanja su bila - antologije i enciklopedije. Među njima - bitnička poezija, antologije pjesništva američkih starosjedjelaca, panorame afričkog pjesništva, rusko avangardno pjesništvo, antologija njemačke, rumunske, poljske lirike. Antologija jugoslovenskog haikua. Mnogo crvenih knjižica iz Radove biblioteke “Reč i misao”.

Mogao bih ovako da nabrajam jako dugo.

Knige kao tariguz

Sve te ploče i knjige postaće nečiji ratni plijen, tariguz ili potpala.

Isto kao i rukopis pjesama koji je ostao od mog djeda po majci, oficira, veterinara pri kraljevskim ergelama. Fotografije, za koje tada nisam mario jer sam smatrao da treba bilježiti samo ekstatične trenutke. Shvatio sam da su obični trenuci dragocjeniji tek kada mi je oduzeta mogućnost da ih upamtim.

Gotovo sve što je dokumentovalo da sam strastveni čitač i pasionirani slušač muzike ostalo je iza mene da nastrada u ratu. I danas se ponekad zapitam ko li je sa police uzeo mog “Gorčina”, odlivak ljudske figure napravljene po motivima sa stećka veličine “Oskara”. Dobio sam ga u Stocu 1988. kao prvu nagradu za rukopis “Adolfov kroki”. Knjiga je objavljena pod naslovom “Cirkus Evropa”.

Istorija je sa mene oljuštila zaštitne slojeve kulture, otuđivši sve predmete privatne mitologije, znatiželjna da vidi šta će se pomoliti poslije tog razgolićenja.

Gaće u kesi

Na beogradskoj Autobuskoj stanici izvadio sam iz kofera crveni pasoš sa šest zlatnih baklji, fakultetsku i gimnazijsku diplomu, majicu i gaće. To sam spakovao u kesu i predao kofer na garderobu. Dobio sam kupon.

Noćio sam kod Gorana, čini mi se u Cetinjskoj. Bio je pravnik u nekoj beogradskoj firmi koja je bila stalno na rubu stečaja. Upoznao sam ga skoro deceniju prije toga u crnogorskom zavičaju mog oca. Tada se nevoljki beogradski student prava lomio između karijere slikara i pijanca. Novčanica od sto njemačkih maraka, koju mi je poslala djevojka, bila je na putu. Jedna jugoslovenska rukometašica na pečalbi u Nirnbergu ponijela ju je sa sobom, pošto za vikend dolazi u Beograd.

Goranu i meni je ostalo još toliko vremena da se dobro napijemo u “Rupi” ispod hotela Prag. Sjutradan sam mamuran otišao na Novi Beograd po pare. Odmah sam razmijenio marke za dinare, a dinare za autobusku kartu u jednom smjeru - za Nirnberg. Potom sam u knjižari Tačka kupio Izabrane pjesme Jehude Amihaja. Tek na stanici sam ustanovio da u mom novčaniku više nema kupona koji bi dokazao da posjedujem bilo kakav kofer. Bio sam uporan, pa me je žena koja radi na garderobi pustila da uđem iza tezge i vidim da li je kofer još tu. Nije ga bilo.

Poslije sam saznao da nisam jedini kojem se tako nešto desilo.

Zemlju sam napustio sa kesom u kojoj su bili dokumenti, donji veš i stihovi izraelskog pjesnika. A išao sam za Nirnberg. Mislio sam da je izreka da je neko pošao na put “sa gaćama na štapu” folkloristički ostatak prevaziđene epohe. Bio sam u pravu. “Sa gaćama u plastičnoj kesi” je sigurno primjereniji izraz.

Livadina livada

Među knjigama koje su mi u Njemačkoj najviše nedostajale bila je dvotomna antologija “Moderno svetsko pesništvo” koju je priredio Raša Livada. Ona je obuhvatila skoro sve što je vrijedjelo od prevoda na srpskohrvatski do 1983. A u Jugoslaviji se prevodilo mnogo.

Osamdesetih sam skoro svakodnevno listao ove knjige. Pošto nisam išao hronološkim redom dešavalo mi se da nekoliko godina nakon što sam Antologiju kupio u Nolitovoj knjižari u Sarajevu otkrijem neku pjesmu, da ona zazvuči uzbudljivo kao da je napisana juče, baš za mene.

Granična situacija knjigoljupca bez knjiga pomogla mi je da ustanovim još jednu razliku između proze i poezije: o dobroj prozi možete reći puno i kada protekne mnogo vremena od čitanja. A bez originalnog lirskog teksta govor o poeziji je šuplja priča. Trebalo je učiti pjesme naizust. Rijetko sam pamtio stihove, svoje i tuđe. Oslanjao sam se, kao i svi knjiški ljudi, na stalnu dostupnost tih papirnih svjetova. Priđeš polici, odeš u biblioteku ili knjižaru.

Čija je pjesma?

Zanimljivo je sa ove vremenske distance posmatrati tadašnju zavisnost moje analogne generacije od dostupnosti informacija iz knjiga. Djeca digitalne epohe će razumjeti kako sam se osjećao u Nirnbergu ako im kažem da je to kao da ti policija oko nožnog zgloba zakopča nanogicu, a stan u kojem ćeš provesti godine kućnog pritvora nema pristup internetu.

Od maternjeg jezika sam bio fizički odsječen, ukoliko zanemarimo propagandne bljuvotine u novinama koje sam kupovao na Željezničkoj stanici ili uzbuđene glasove spikera na ratnim radijskim programima. Prema njemačkom me je tjerala čežnja za kripričnim naslovima u izlozima knjižara.

Tada sam otkrio da sam neke pjesme ipak zapamtio doslovce. Jedna od njih je pjesma jednog francuskog pjesnika. Vrijeme je ubrzo iz sjećanja izbrisalo naslov. Dešavalo se da na tu pjesmu ne pomislim po nekoliko godina. Ali kada bi se ukazala prilika iskrsavala je nenačeta radom vremena. Već nakon nekoliko godina sam na njemačkom čitao i prozu i poeziju. Pokušao sam da pronađem “moju pjesmu” u raznim obimnim prikazima francuskog pjesništva na njemačkom. Uzaludan trud. Ne znam tačno kada sam počeo da vjerujem i da tvrdim da je autor pjesme Anri Mišo.

Povratak

Prošlo je četvrt vijeka od gubitka jugoslovenske biblioteke. Promijenio sam nekoliko država, pasoša, prebivališta. Moja trideseta adresa na Banovom brdu na neki način je zatvorila krug. U stanu je više njemačkih od naših naslova. Među knjigama koje nabavljam da bih uspostavio vezu sa predratnim sobom, odnedavno je i dvotomno “Moderno svetsko pesništvo”.

Jednog nedeljnog popodneva ubacio sam naziv te knjige u google pretraživač. Izbacio mi je adresu neke antikvarnice ispod Hrama. Kada sam se pojavio u zadnjem dvorištu mirne kuće sred Neimarske ulice, čovjek okružen gomilama knjiga pogledao me pomalo začuđeno. Imao je Antologiju. Izgleda da je davno otkupio neprodate Prosvetine primjerke iz magacina, jer je moj primjerak, mada star 36 godina, bio kao nov. Zapucketao je kada sam ga otvorio. Bio sam uzbuđen kao pred prvi randevu. Platio sam nekoliko storina dinara. Ponekad se, uprkos idealističkoj predodžbi o neprocjenjivosti sreće, ona može dosta povoljno kupiti.

U mom sjenovitom stanu se popodnevno sunce s mukom probijalo kroz grane breza pred prozorom. Obrtao sam i okretao knjigu po kojoj su svjetlost i sjenke ispisivale nečitke poruke. Onda sam u sadržaju pod stavkom Anri Mišo pročitao sve pjesme. One koju tražim opet nije bilo.

Lude putanje

Da li sam sve ove godine obmanjivao samog sebe? Postoji li ta pjesma? Da li je u ovoj Antologiju? Ko je pjesnik? Pretražujem sva imena koja zvuče francuski. U drugom tomu na stranici 101 pronalazim izgubljeni biser. Dođe mi da se izvinim pesniku - Ežen Gilvik, “Čudovišta”.

Ima vrlo dobrih čudovišta koja sednu uz vas očiju sklopljenih od nežnosti I na zglob vaše ruke Stave rutavu svoju šapu.

Jedne večeri - Kad sve bude grimizno u svemiru, Kad hridi opet uđu u svoje lude putanje.

Probudiće se.

U ovoj antologiji Gilvik je još uvijek živ, kao i antologičar Livada. Mada Vikipedija kaže da je jedan umro 1997, a drugi deset godina kasnije.

Izdavačka kuća je takođe upokojena.

Ipak, tu pred mojim očima je vječna sadašnjost svjetske poezije na srpskom iz godine 1983. A u njoj mnogo stihova koji stare veličanstveno, kao katedrale.

Važno je da će pojavljivanjem dokaza da jedna iščezla pjesma zaista postoji te večeri za mene hridi opet ući “u svoje lude putanje”.

Preporučujemo za Vas