STAV

Manifest o obrazovanju (škole nakon korone)

Treća decenija XXI vijeka mora biti vrijeme izgradnje novog (a ne reformisanog) obrazovnog sistema u Crnoj Gori

6140 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Svako civilizovano društvo svoj stepen civilizacijskog postignuća mjeri uspješnošću obrazovnog sistema

Pandemija korona virusa je, u kontekstu ove priče, ogroman sociološki izazov za svako društvo. Za ovo relativno kratko trajanje krize, već su primjetne promjene u društvenom životu zajednice. Međusobni ljudski odnosi unutar društva svedeni su na nivo alijenacije. Simbol ovog otuđenja je kada u znak pozdrava, na otvorenu šaku idete stisnutom pesnicom. Svadbe i sahrane postale su predmet zdravstveno-policijskog izviđaja. U svijetu se sve češće govori o društvenoj regresiji koja prijeti da sruši kapitalistički društveni sistem.

Svako civilizovano društvo svoj stepen civilizacijskog postignuća mjeri uspješnošću obrazovnog sistema. Škola je kohezioni faktor porodice. Korona je šlag na torti te distorzije. Crnogorsko društvo sa svim svojim podjelama i krizama koje je unijelo u XXI vijek nije ni imalo šansu da izgradi održivi stepen društvene unutrašnje kohezije. Društvo približno jednakih osnova garantovanih svakom svom građaninu sa jakom unutrašnjom kohezijom, polazna je osnova za izgradnju uspješnog obrazovnog sistema kao jedinog rješenja za prevazilaženje svojih nagomilanih društvenih problema.

Treća decenija XXI vijeka mora biti vrijeme izgradnje novog (a ne reformisanog) obrazovnog sistema u Crnoj Gori. Polazeći od osnovnih socioloških principa savremenih društava, neophodno je odmah pristupiti obrazovnoj strategiji našeg društva. Prethodna strategija pod nazivom „Knjiga promjena“ izrađena je početkom dvije hiljaditih i nikada nije zaživjela u punom obimu. Izradom nove sveobuhvatne, za sve nivoe obrazovanja, obrazovne strategije ispunili bi se sljedeći ciljevi obrazovnog sistema.

Prvi cilj je uključivanje u obrazovni proces svih relevantnih društvenih institucija (obrazovne institucije, Akademija, udruženja socijalni partneri...).

Drugi cilj je trajnost zacrtanih rješenja na duži vremenski period. Najveća boljka trenutnog obrazovnog sistema je brzo i radikalno uvođenje novih zakonskih pravila, nastavnih programa i konačno neprepoznatljivost samog obrazovnog okvira. U takvom promjenjljivom ambijentu radikalnih promjena nemoguće je izgraditi društvene vrijednosti potrebne mladim generacijama. Jednom riječju, naš obrazovni sistem je nestabilan. Dakle, ne dozvoliti političkim garniturama odstupanje od ciljeva i rješenja zacrtanih u obrazovnoj strategiji.

Treći cilj nove obrazovne strategije treba da bude izgradnja vaspitno obrazovnih vrijednosti koje će se promovisati i usvajati kroz nastavne planove i programe u obrazovnim institucijama. Ovaj cilj nam je potreban zbog trenutnog nedostatka društvenog konsenzusa i prakse koja se promoviše u društvu, a odnosi se na to šta naši učenici treba da uče u školama. Ovaj problem povlači za sobom i nedostatak kriterijuma prema učenicima. Takođe, nedostatak opšte prihvaćenih društvenih vrijednosti djeluje demotivišuće na učenike u vaspitno i obrazovnom smislu. Pogotovo ovo dolazi do izražaja u kombinaciji sa opšte zastupljenom korupcijom i nepotizmom našeg društva.

Četvrti cilj strategije treba da bude jasno identifikovanje obrazovnih profila koje će školovati naš sistem. U tom smislu mora se postići društveni balans između potreba društva i razvojnih projekcija ekonomskog razvoja. Ne smije se dozvoliti da crnogorsko društvo bude i dalje društvo poluobrazovanih građana. Ne smijemo dozvoliti vaspitno obrazovni sistem koji forsira informatičku pismenost na štetu funkcionalne pismenosti učenika. Ne smijemo kreirati kritičko mišljenje na osnovu mikro bitova a na uštrb fundamentalnih nauka koje njeguju slobodu pojedinca i društva u cjelini. Istorija, filozofija, sociologija, geografija, likovna i muzička umjetnost i maternji jezici se praktično ukidaju u našim vaspitno obrazovnim ustanovama. Da li mi to školujemo učenike da budu uslužna radna snaga „vrlom novom poretku“ i domaćim kapitalistima? Da li su to potrebe ovoga društva?

Osim obrazovne strategije treća decenija ovog vijeka, treba da donese i novi društveni pristup vaspitno obrazovnom sistemu u Crnoj Gori.

Hitna depolitizacija i decentralizacija sistema neophodna je da bi se oslobodio zarobljeni sistem. Ova mjera bi dovela do ponovnog davanja odgovornosti prosvjetnim radnicima. Jedino odgovoran i motivisan prosvjetni radnik je garant napretka ovoga društva. Glavno mjerilo uspješnosti našeg obrazovnog sistema treba da pojava, da naši najbolji učenici upisuju nastavničke fakultete.

Treća decenija ovoga vijeka može donijeti ekonomski oporavak i društveno ozdravljenje crnogorskom društvu. Ovo se može desiti jedino ako se prepozna obrazovanje kao jedini izlaz iz društvene hipokrize.