STAV

Ružičasti đerdan

Koliko ima napretka i šta je novina za onkološke pacijente? Da, budi se svijest da ova bolest ne bira... Preventivni pregledi, skrining programi... Osim toga, ipak se slabo posvećuje pažnja veoma bitnim stvarima - šta i kako dalje poslije operacije, hemoterapije i zračenja

1848 pregleda 148 reakcija 2 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Oktobarska jutra sviću, tiha i drugačija od svih predhodnih. Ovog puta za mene posebna i tužna. Da, baš oktobar nosi sav teret borbe protiv kancera dojke, obavijen ružičastom trakom, obilježje svih žena koje se trenutno bore sa opakom bolešću.

I ružičasti baloni koji simbolizuju svaku ženu koja, nažalost, nije među nama, svojom djecom, porodicom...

Teče dan za danom, koliko ima napretka i šta je novina za onkološke pacijente? Da, budi se svijest da ova bolest ne bira... Rade se preventivni pregledi, skrining programi, vode se statistički pregledi o oboljelima.

Osim svega navedenog, ipak se slabo, odnosno nikako, posvećuje pažnja veoma bitnim stvarima - šta i kako dalje poslije operacije, hemoterapije i zračenja. Za žene nema adekvatne njege, savjeta oko ishrane, vida rekreacije i osposobljavanja i donekle povratka u normalne tokove života.

Šta je sa otocima ruku, nogu... bilo gdje na tijelu? Prava na banjsko liječenje, stručna pomoć fizijatara edukovanih za onkološke pacijente - zar nije potreban onkološki centar opremljen aparatima koji su adekvatno namijenjeni liječenju istih.

Tražimo odgovor na pitanje zašto nemamo pravo na doživotnu tuđu njegu i pomoć obzirom na osnovnu bolest, invalidnost, visinu penzija, već samo parcijalno, nije ljudski niti humano prema pacijentima iz onkološke priče.

Koliko su nam ljekari složni spremni za timski rad, baz sujete, jer iz ličnog iskustva znam kako je to izgledalo 2011. godine, i da li čovjek ima pravo odlučivati o svom životu jer se ipak potpisuje papir kada krenu terapije. Nuspojave koje slijede kada se pročitaju lede krv u žilama. Vječita borba. Ostaješ živ, a nažalost mnogi i ne prežive. Ostaju brojevi i taj broj vam je negdje u podsvijesti. Kida se đerdan kao niska bisera... Rasipa se, svaki biser jedna žena, nečija majka, sestra, baka...

Mi se grčevito držimo jedna za drugu, svaka nosi svoj strah, preživljeni bol, nadu da će ipak živjeti, raduje se svakom novom danu, uzdahu, novom svitanju...

Mi i ne mislimo o koroni, jer je ova naša borba jača o svih korona. Pelcovane svaka na svoj način. I svaka je heroj i borac. Mi imamo samo jednu medalju a to je - ŽIVOT. Hvala svim ordinacijama i organizatorima koji su tokom oktobra omogućili povoljne cijene za preglede.

Ova godina odnijela je mnoge žene, moju drugaricu, onu koja je meni pomogla da prođem kroz tešku borbu sa kancerom. Ona koja je tiho i svesrdno pomagala mnogim ženama iz moje i njene priče da živimo i preživimo. Tiho se nosila sa svojom borbom kao prava lavica i tiho nestala i otišla na neko bolje mjesto.

Jednom joj napisah da smo pobijedile vojničkom disciplinom i vjerom u sebe. Položile sa desetkom ispit života...

Znam da sve one koje du dobile svoje mjesto u sažvježdu ružičastog traga paze na nas koje smo ostale na zemlji da i dalje pazimo jedna na drugu jer trebaće vremena da neko shvati da nama nije lako i da smo postale čak tvrđe i od kamena. I naravno, tu si đe si. Kao pregažen čovjek na asfaltu koji se bori za vazduh da još jednom udahne prije nego dušu ispusti.

I sasvim je normalno da kažemo da smo umorne, da smo dale dosta, godinama te bolest istroši, mnoge postanu sjenka koja više nikome ne može pomoći, čak ni sebi...

Za jednu Željku i sve one bisere rasute sa niske đerdana.