KOSMOS ISPOD SAČA

Vive la France!

Mnoge je potreslo ubistvo profesora Petija, njegova odrubljena glava. Nije ovo vrijeme giljotina, a svi su mislili da je vrijeme u kom se može diskutovati o bilo kojoj temi. Zato se postavlja “pitanje slobode izražavanja“.

7520 pregleda 23 reakcija 7 komentar(a)
Spomenik Emilu Zoli u Parizu, Foto: Shutterstock
Spomenik Emilu Zoli u Parizu, Foto: Shutterstock

Katkad valja krenuti od sebe, zato je fer napomenuti da je mnogo više za mene uradila država Francuska nego moja draga Crna Gora. Naravno, čarobni termin “uraditi“ može se samo tumačiti u smislu prepoznavanja, potpore, vjetra u leđa i otvaranja vrata. Za kratki film “Lica mladih“ dobio sam nagradu Francuskog kulturnog centra, boravio na festivalu u Kanu 2008. godine. Za mene je to bila važna odskočna daska.

I prije te nagrade sam sa ponosom isticao da sam frankofil. Zato što se uvijek naježim kad gledam bilo koju verziju filma J’accuse! (Optužujem!) o aferi Drajfus. To otvoreno pismo Emila Zole predsjedniku je mjerilo moći, uticaja, ali i sveti cilj svakog pisca, umjetnika i intelektualca. Francuska je jedna od rijetkih država u svijetu gdje je moć pisca i intelektualca i dalje jaka, gdje njihov glas znači i može da mijenja društvo. Svaka nova knjiga Mišela Onfrea to dokazuje, kao i svaki novi roman Mišela Uelbeka. Francuska književna scena ima toliko imena koja su svijet za sebe, od Patrika Modijana, preko Begbedea, Ameli Notomb, Lorana Binea sve do Danijela Penaka, Emanuela Karera i Florijana Zelera. Svijet je postao ljepše mjesto kad je Žorž Perek član grupe Ulipo napisao roman bez slova e! Svi oni se mogu računati u profesore, jer drže čas, lijepog pisanja, savršene provokacije, angažovanosti, humora, mudrosti i kako se hrabro i otvoreno posmatra svijet iz svih uglova. Imao sam sreću da kolegama i meni prezanimljivi svijet francuske književnosti otvori profesorica Marjana Đukić.

Kad krenete od Pjesme o Rolandu, a završite sa Joneskom i Beketom, pređete toliko interesantnih epoha i velikih pisaca, zauvijek ćete da čekate i virite šta ima novo u francuskoj kulturi. Voljećete i Ameliju Pulen i film La haine. Sve što je radio Godar, melodije Erika Satija, ali i albume Noir Desir, Jana Tirsena, fantastičnog Žana Mišela Žara, ali i bend AIR, sve krimi filmove u koje je umiješao prste Olivije Maršal, jer i to je kultura!

Čitaćete i dnevne i nedeljne novine, i MOOK (magazine + book), čitaćete polemičku knjigu Državni neprijatelj (prepisku Uelbeka i Levija), naravno i Šarli Ebdo ćete čak i kad se ne slažete sa njima, jer to je pitanje slobode. Zato jer Francuska je zemlja polemike, rasprava, diskusija, intelektualnog prepucavanja i doskočica, dobacivanja permanentnog razobličavanja. Zato je među prvima odbacila mnoge dogme i stege, zato se i insistira na slobodi, jednakosti i bratstvu! Tome se uvijek stremi i nikad nije nijedno osvojeno do kraja.

Mnoge je potreslo ubistvo profesora Petija, njegova odrubljena glava. Nije ovo vrijeme giljotina, a svi su mislili da je vrijeme u kom se može diskutovati o bilo kojoj temi. Zato se postavlja “pitanje slobode izražavanja“. O tom slučaju konceptualni umjetnik JR je zapisao: “Učitelj nije tvoj prijatelj, otac ili šef. To je osoba koja je odlučila da posveti svoj život pripremanju učenika za sve što ih dalje čeka, da pošteno žive, da uživaju u istoriji i poeziji, da budu građani koji glasaju i doprinose društvu i slobodno donose odluke... U Francuskoj je učitelj ubijen jer je radio svoj posao. Divan, težak, velikodušan, suštinski posao. To je nedopustivo. Niko ne smije da vrijeđa, napada ili ubije učitelja. Moramo ih odbraniti, moramo biti njihov štit od fantatizma i nasilja.“

Navedeno se ne odnosi samo na građane Francuske, i valja misliti o tome, valja misliti na moto liberté, égalité, fraternité!

Preporučujemo za Vas