NEKO DRUGI

Skica za hroniku nenormalnog

Čekajući vakcinu, čovječanstvo, u stvari, čeka novog pobjednika na globalnoj kapitalističkoj sceni. A regija živi svoju krvavu prošlost kao stalnu projekciju budućnosti

2250 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Kada bi francuski filozof Alan Badiju iz svoje definicije događaja kao nečega što mijenja poredak zakona u društvenoj zajednici promatrao našu regiju zaključio bi: sve je isto od rata do danas. Regija, dakle, glumi kretanje ka društvenom napretku, a on se odlaže za budućnost kao fantazma priključenja Evropskoj uniji.

Ovdašnje države, naročita Srbija, BiH i Kosovo traju u stanju nezavršenog rata, dok je u Hrvatskoj njen pobjednički rat obogotvorena vrijednost u koju sumnjaju samo oni koji čeznu mentalnu slobodu. Rat je iz vojnog prebačen u političko polje u kojem namjesto razuma trijumfuje nacionalizam držeći ove zemlje u stalnom političkom sukobu. U BiH se to zorno vidi u nemoći da se riješi ustavna kriza i provedu presude međunarodnih i domaćih sudskih institucija o diskriminaciji etničkih manjina i građana koji se izjašnjavaju kao ostali, bez šanse da se kandidiraju za članove predsjedništva ove nesretne zemlje. Srbija i Kosovo zaglavljeni su u nemogućnosti postizanja kakvog-takvog mirovnog sporazuma. Iskoraci koje su načinile Makedonija, čak mijenjajući naziv države, i Crna Gora ka Evropskoj uniji ne garantiraju im stabilnost. Pokazali su to zadnji izbori u Crnoj Gori, koji su tamošnje društvo pocijepali na ideološkoj osnovi. Završetak tridesetogodišnje vladavine Mila Đukanovića nije donio društvenu stabilnost, već sukob između političkih elita kojeg one tumače kao borbu između Srba i Crnogoraca. Makedonski desničari, pak, mrze makedonske ljevičare, optužujući ih za nacionalnu izdaju, a u Hrvatskoj dovesti Tuđmanovo ideološko nasljeđe u pitanje podrazumijeva automatski izložiti se optužbama za nacionalnu izdaju.

Nacionalizam je, dakle, regionalno političko stanje i moguća trajna sudbina.

Ovdašnja tranzicija koja bi morala biti prelazak iz socijalističkog društva u kapitalističko, nije ništa drugo do pretvorba društvenog u privatno vlasništvo. To znači manje-više legalni oblik pljačke i proizvodnju novih klasnih konfiguracija. Koncipirana kao preuzimanje pravnog poretka EU i sistema standarda, ona je proizvela klasni jaz i ogroman broj stanovnika koji žive ispod donje granice siromaštva. O tome se ne govori kao o badijuevskom društvenom događaju, mada on to jest i po obimu društvene promjene i njenim posljedicama. Tako je tranzicija, postala svojevrsna akumulacija socijalne srdžbe, kako bi rekao njemački filozof Peter Sloterdijk. Niko ne zna kad bi ta srdžba mogla eksplodirati i u kojem smjeru bi mogla ići. Vlasti u njoj ne vide društvenu nepravdu, već opasnost po nacionalno jedinstvo. Lako bi se moglo desiti da sirotinja zbog svojih zahtjeva za društvenom pravednošću bude proglašena najvećim nacionalnim izdajnikom.

Zato je pandemija koju je izazvao jedan virus najveći društveni događaj u regiji od ratova iz devedesetih prošlog stoljeća na ovamo. Ona je razotkrila bijedu ovdašnjeg tranzicijskog kapitalizma, koji je od korone branio zdravstvene sisteme, a ne stanovništvo, baš kao što je pokazala kako političke oligarhije mogu društva krhke demokratije učas pretvoriti u provincijske diktature. Pandemija je prokazala krizu globalnog kapitalizma koji je namjesto da što više ulaže u zdravstvene sisteme ulagao u vojnu industriju, skrivajući militarizam parolama o demokratiji, borbi za ljudska prava i slobodnom tržištu.

Kapitalizam se u svijetu prilagodio pandemiji, iskoristivši je za novu kameleonsku evoluciju, a regionalni pokazuje svoje lopovsko lice mnogobrojnim aferama. Korona je u međuvremenu napredovala pokazujući da društvo lako normalizira smrt. Mediji koji su na početku pandemije širili paniku danas stišavaju diskurs o Koroni parolom o „novom normalnom“ iza koje se kriju novi oblici kontrole pojedinca. Zdravstveno stanje začas je postalo ključnim uvjetom čovjekove slobode. Nakon toga ništa više ne može biti normalno, jer u novoj kontroli pojedinca nisu više njegova misao i djelovanje predmet sankcije, već zdravlje. Tamo gdje bi društvo trebalo brinuti o pojedincu, ono ga kontroliše dokazujući da represija ima bezbroj oblika.

Zato je strah od Korona virusa simptom nenormalnosti kapitalističkog društva. Otud u paroli „novo normalno“ treba čitati strukturnu pozadinu kapitalističkog postfaktičnog svijeta. U njoj je skriven globalno raširen vakcionalni nacionalizam, koji nije žudnja za novim oblikom globalnog humanizma, već surova borbu za profit. Kapitalist zarađuje i na bolesti, a čovjekovo zdravlje direktno zavisi od njegovog bogatstva. Sirotinja nema isto pravo na zdravlje kao kapitalistička klasa. Zato na globalnom planu i nema reforme zdravstvenih sistema, niti svijesti da nas nakon pandemije Korona virusa čeka još gora kriza – ona koju će prouzrokovati klimatske promjene. Čekajući vakcinu, čovječanstvo, u stvari, čeka novog pobjednika na globalnoj kapitalističkoj sceni. A regija živi svoju krvavu prošlost kao stalnu projekciju budućnosti.

(okruženje.net)

Preporučujemo za Vas