USPUTNI ZAPISI

Sjećanje na Lolinu smrt

Ivo Lola Ribar bio je organizator i predvodnik omladinskog i studentskog pokreta u Jugoslaviji; idol mlade generacije. Poginuo je 27. novembra 1943. godine na Glamočkom polju

6360 pregleda 884 reakcija 2 komentar(a)
Ivo Lola Ribar u vrijeme zasijedanja AVNOJ-a u jajcu 1943., Foto: Wikimedia Commons
Ivo Lola Ribar u vrijeme zasijedanja AVNOJ-a u jajcu 1943., Foto: Wikimedia Commons

U opširnom intervjuu koji je onomad dao zagrebačkom Jutarnjem listu, Budimir Lončar, posljednji jugoslovenski ministar spoljnih poslova, kazao je da bi Ivo Lola Ribar, da nije poginuo, bio prvi ministar vanjskih poslova i kasnije vjerovatno Titov nasljednik. Govorio je brojne jezike, a Tito ga je jako volio.

- Tito je 1943. otvorio novu dimenziju rata, put ka međunarodnom priznanju. Vladimir Velebit je bio ne samo prvi jugoslovenski diplomata nego i otac jugoslovenske diplomatije, a Koča Popović je bio njen graditelj - kaže Lončar. - Ključni događaji odigravali su se kada je Velebit praktično vodio vanjsku politiku. Čovjek koji je u počecima gradio strategiju prema Zapadu bio je Lola Ribar...

Sin dr Ivana i Tonice Ribar, rođen je u Zagrebu 1916. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, političku ekonomiju studirao u Ženevi, a istovremeno i pravne nauke. Ivo Lola Ribar bio je organizator i predvodnik omladinskog i studentskog pokreta u Jugoslaviji; idol mlade generacije. Poginuo je 27. novembra 1943. godine na Glamočkom polju, izrešetan gelerima bombe iz njemačkog aviona. Očevidac Loline pogibije je dr Vladimir Velebit (1907-2004), diplomata i general, diplomirani pravnik, ambasador Titove Jugoslavije u Londonu i Rimu.

Vladimir Velebit (1907-2004)
Vladimir Velebit (1907-2004)foto: Printscreen

S Velebitom sam se susretao nekoliko puta, najčešće u njegovom stanu u Beogradu, u Ulici Rige od Fere 20, na Dorćolu. Vazda je pokazivao spremnost da mi iziđe u susret. Razgovarali smo najčešće o Loli i ratnim danima. Pisao sam mu iz Titograda sredinom 80-ih i pitao da li ima ratnih fotografija s Lolom. Ubrzo mi je odgovorio. U pismu, datiranom iz Beograda 15. oktobra 1985. godine, Velebit mi piše:

Poštovani druže Vukoviću,

Sećam se razgovora s Vama. Takvih fotografija ja nemam niti sam ih ikada imao. Da budem sasvim siguran ovih dana sam ponovo pregledao sve fotografije iz ratnog perioda i nisam našao ni jedne Lole Ribara. Imam samo reprodukciju one hiljadu puta objavljene fotografije prve redakcije „Tanjuga“ na kojoj se nalazi Lola i ja pored mnogih drugih lica.

O Loli nisam ništa posebno pisao ni objavljivao. Ima samo jedan člančić, ukoliko me sećanje nije izdalo, koji je izašao u zbirci zagrebačkog novinara Petričića (mislim da se tako zove) koji je pre jedno dvadesetak godina mnogo pisao o Loli.

Žao mi je da Vam ne mogu pomoći.

Pozdravlja Vas

Vladimir Velebit.

Junaštvom i nadčovječanskim naporima partizani su uspješno odolijevali fašističkom okupatoru, krčeći put ka stvaranju nove države koju će dobiti u Jajcu na Drugom zasijedanju AVNOJ-a. Otvarajući se prema svijetu i međunarodnom priznanju, Tito je odlučio da misija Vrhovnog štaba u sastavu Ivo Lola Ribar, Vladimir Velebit i Miloje Milojević, otputuje u Kairo. Lola je trebalo u Kairu da bude šef prve vojne misije Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije pri Savezničkoj komandi za Bliski istok. Na put je krenuo i Milentije Popović, koji je u januaru 1943. prilikom bombardovanja Bihaća ranjen u glavu; u Egiptu je trebalo da ga operišu saveznički ljekari.

I: što se tog novembarskog jutra, prije sedamdesetsedam godina, zbilo nedaleko od bosanske varošice Glamoča.

Na Glamočkom polju, ujutro, žurno su se ukrcavali u avion „dornije“; oba motora su radila, jer je trebalo odmah da se krene. Vladimir Velebit je ušao u rep aviona i legao. Zatim su ušli Lola Ribar, Milentije Popović, Miloje Milojević i engleski major Bil Dikin. Ukrcani su ruksaci, sve je bilo spremno za start. Odjednom je engleski major Vederlej rekao Velebitu da je greškom u avion ukrcana i njegova torba sa službenim aktima i zamolio da mu se vrati.

- Major Vederlej je otvorio mala vrata prtljažnika na avionu - sjeća se Velebit. - Ja sam mu dodao njegovu torbu i u tom trenutku začula se eksplozija! Neprijateljski avion, mali izviđač „henšel“, neprimjetno se približio...

Letio je iz pravca Banjaluke prema Splitu. Kad je opazio na Glamočkom polju naš avion, odjedanput je promijenio pravac, ustremio se na njega i zasuo sa svih šest bombi koliko je nosio. Motori „dornijea“ su radil; njemački avion se čuo tek kada je bio u neposrednoj blizini. Pilot partizanskog aviona, koji je već bio sio na svoje mjesto, doviknuo je Loli: „Druže Lola, mi smo napadnuti, iskačite iz aviona!“ Na dvjesta metara od „dornijea“ pala je prva bomba, a zatim je bačeno još pet. Pilot, koji je u tom trenutku stajao pored vrata, pomakao se da bi Lolu Ribara prvoga propustio. Lola je iskočio iz aviona. Istog trenutka pala je na desetak metara posljednja, šesta bomba. Lolu su pogodila tri gelera i on se srušio pored aviona.

Vladimir Dedijer kaže „da Lola Ribar nije izišao iz aviona, možda bi ostao u životu, jer Milentiju Popoviću,Vladimiru Velebitu, majoru Dikinu i pilotu koji su ostali u avionu, nije se ništa dogodilo. Oni su kroz dim i prašinu istrčali iz aviona“.

Poginula su i dva engleska oficira, major Vederlej i kapetan Najt, kao i komandant aerodroma Savo Kerković. Njemački avion je zatim oko pola sata mitraljirao „dornije“ dok ga nije zapalio.

Da je „dornije“ uspio da krene samo minut ranije, smatraju vazduhoplovni stručnjaci, on bi u vazduhu lako oborio protivnika, jer je bio dvomotorac, brži od sporog njemačkog izviđača. Uz to, bio je naoružan s dva mitraljeza.

Da li je bila izdaja ili slučajnost?

U svom „Dnevniku“, Vladimir Dedijer, između ostalog, piše: „Naši vazduhoplovni stručnjaci dali su mišljenje da je neprijatelj s planom izvršio napad na našu delegaciju“.

Pokrenuta je opsežna istraga. Štab Prve vazduhoplovne baze u izvještaju Vrhovnom štabu naglasio je da je „potpuno isključeno da se kod napadača, neprijateljskog aviona, radi o slučajnom izviđanju. Iz samog načina letenja neprijateljskog aviona može se zaključiti da je tačno bio obaviješten o stanju stvari na aerodromu u Glamoču“.

Istraga je utvrdila i da je izvjesni meteorolog, Rekvenji, u Komandi mjesta u Glamoču, radio za Gestapo... On je, kako tvrdi Dedijer, u ljeto 1944. zajedno s bratom uhapšen na Visu.

Poslije pogibije Lole Ribara Englezi su poslali svoj avion u pratnji lovaca, pa je delegacija Narodnooslobodilačke vojske 30. novembra 1943. krenula iz Glamoča u Italiju a odatle za Egipat.

Glamočko polje
Glamočko poljefoto: Printscreen

Prevladalo je mišljenje da je tragedija na Glamočkom polju izazvana izdajom i da su neprijatelji bili obaviješteni o mjestu i polasku aviona. Međutim, mnogi smatraju da je sve bila puka slučajnost, da je njemački avion na letu od Banjaluke prema Splitu slučajno primijetio „dornijea“ na Glamočkom polju i napao ga. Međutim, malo je sačuvanih dokumenata, Istina se ne može utvrditi pouzdano.

Očevidac događaja Vladimir Velebit rekao mi je da je to bila slučajnost.

- Avion je trebalo da stigne iz Livna na Glamočko polje ujutro u sedam sati - kaže Velebit. - Ali zbog nekih poteškoća s gorivom zakasnio je dva i po sata. Malo je vjerovatno da bi Njemci na takav zadatak poslali spori, slabo naoružani izviđački avion, već bi uputili patrolu lovačkih aviona...

U vojnim arhivama, do sada, nije nađen ni jedan podatak o izvještaju njemačkog pilota koji je izvršio taj zadatak.

- Možemo sigurno reći da se tu radi o jednoj vrlo nesrećnoj slučajnosti koja je imala dalekosežne posljedice, a kojoj je uzrok bio u prvom redu nedovoljna vojnička disciplina od strane osoblja aerodroma, neshvatanja njihove dužnosti kao osmatrača neba - kazivao mi je Vladimir Velebit. - Da su oni na vrijeme obavijestili o dolasku neprijateljskog aviona, bilo bi sigurno vremena da se svi sklone...

Ivo Lola Ribar (1916-1943)
Ivo Lola Ribar (1916-1943)foto: Wikimedia Commons

Za Lolinu smrt saznala je cijela domovina. Vijest se šapatom prenosila od usta do usta, od položaja do položaja. Borci prosto nijesu mogli da povjeruju.

Vladimir Dedijer je zabilježio da je Ivanu Ribaru, ocu Lolinom, Tito prvi saopštio da je Lola poginuo. Stari Ribar se zagrcnuo i zapitao:

„Da li je Jurica daleko i da li je njemu saopšteno da je Lola poginuo? Teško će mu biti“.

Ivana Ribara do tada niko nije obavijestio da je i Jurica, njegov mlađi sin, poginuo kod Kolašina. Lola Ribar je krajem oktobra 1943. pismom obavijestio svoga oca, koji se tada nalazio u Sloveniji, o Juričinoj pogibiji. U međuvremenu Ivan Ribar je krenuo iz Slovenije za Jajce na Drugo zasijedanje AVNOJ-a i pismo ga je mimoišlo. Tako je stari Ribar u istom trenutku saznao za smrt oba sina...