TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Dnevnik jednog pokajanja

Usud mitropolita Amfilohija bio je tipično crnogorski. Drugu polovinu mandata proveo je pokušavajući da ispravi samog sebe iz one prve. Tako je bilo sa Njegošem, kraljem Nikolom, Blažom Jovanovićem, Milovanom Đilasom, Milom Đukanovićem...

49750 pregleda 357 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Screenshot/Youtube
Foto: Screenshot/Youtube

Petak, 30. oktobar - Umro je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Najomraženija i najomiljenija ličnost u Crnoj Gori tokom protekle tri decenije. U stvari jedna od dvije, mrtva trka sa predsjednikom Đukanovićem i po broju protivnika i po broju obožavalaca trajala je sve do mitropolitove smrti.

Sve će doći na svoje tek kad neki novi istoričari počnu da izučavaju noviju crnogorsku istoriju. Na osnovu činjenica a ne osjećanja. A činjenice zahtijevaju da se mitropolitova ovozemaljska djela razdvoje na religijski i politički dio.

Zbog zasluga za voskresenje ugleda crkve poslije pada komunizma divili su mu se najumniji znalci pravoslavlja, a sljedbenici Srpske crkve ga obožavali. Zbog političkih stavova, prečesto izražavanih vrlo teškim riječima, bio je veoma omražen na crnogorskoj strani. Protivnici mu nijesu ostajali dužni, na javnoj sceni bio je njihov glavni negativni junak od ustoličenja do smrti.

Ipak, njegov usud bio je tipično crnogorski. Kao i sve najuticajnije ličnosti u Crnoj Gori tokom posljednja dva ili tri vijeka, drugu polovinu mandata proveo je pokušavajući da ispravi samog sebe iz one prve.

Tako je bilo sa Njegošem, kraljem Nikolom, Blažom Jovanovićem, Milovanom Đilasom i Milom Đukanovićem.

Mitropolita Amfilohija, uprkos objektivnim razlikama, sa njima vezuje još nešto - savremenici uglavnom nijesu primjećivali te promjene, a od onih koji jesu mnogi nijesu umjeli da ih protumače...

***

Subota, 31. oktobar - Lučindan, za mnoge samo crveno slovo u kalendaru, a za mene praznik slobode. Godinama sam ga provodila na Cetinju, sa još deset-petnaest hiljada slobodnih ljudi.

Pokušavala sam mnogo puta, od početka devedesetih do danas, da opišem slobodu koja je tih godina na Dvorskom trgu mogla skoro da se opipa.

Nažalost, nikad mi nije pošlo za rukom.

Ne umijem ni sad, bojim se da bi patetika bacila istinu u sjenku.

Odavno ne idem na Cetinje, a ni Cetinjanke se odavno masovno ne spremaju za Lučindan. Nemaju ni razloga otkako je obnovljena Crnogorska crkva preminula zajedno sa vladikom Antonijem.

U Podgorici je popodne počelo primanje saučešća za preminulim mitropolitom Srpske crkve. Izvještači primjećuju da previše ožalošćenih ne poštuje zdravstvene mjere.

Meni je za oko najprije zapao jedan drugi vid nepoštovanja. Ne ide se na pokajanje u patikama i golih ramena, naročito ne na crkveno...

I ne radi se tu o poštovanju kulta smrti nego društvenog protokola. Između žurke i sahrane razlika je ipak drastična..

***

Nedjelja, 1. novembar - Na tzv. javnom servisu počinje prenos sahrane mitropolita Amfilohija. Slavljenog i vrijeđanog u toj TV kući zavisno od potreba režima. Zato što je punih trideset godina isključivo njegov servis.

Naravno, liše one kratke stanke sa Andrijanom Kadijom i Vladanom Mićunovićem. Koja se neće uskoro reprizirati, krhke su nade u novu vlast.

Zašto je TVCG odlučila da prenosi sahranu čovjeka kojeg je teško optuživala čak i neposredno uoči smrti - nije objašnjeno.

Pravo javnosti da zna moglo bi biti racionalan razlog da nije "Svjedoka božje ljubavi". Kojim je to isto pravo žestoko uskraćeno žestokim krečenjem prošlosti trojice državnih kreatora i izvođača rata za mir.

Pečatno i pred najmanje 300.000 živih svjedoka. Koji pamte da je mitropolit Amfilohije napadao sve nesrpske narode i države na Balkanu, i to teškim riječima.

Ti isti ljudi takođe pamte da je Milo Đukanović, istovremeno i u sadejstvu sa državnim, vojnim i policijskim vrhom, te napade izvodio - teškim naoružanjem. I nije ga na to natjerao mitropolit, nego vlastita volja za moć.

Ali, mitropolit je podržavao i štitio ratne zločince? Jeste, ali to je samo polovina istine. Prva obaveza pravog javnog servisa je puna istina, a ona glasi - ti ratni zločinci bili su ratni drugovi i najbliži saborci crnogorskog državnog vrha. Toliko bliski, poštovani i uvaženi da je državna vlast pod njihov ratni nož izručila 150 izbjeglica, od koji 83 nikad nijesu došli doma.

Za te zasluge je jedan od njih - Radovan Karadžić - godinu kasnije dobio i državnu nagradu.

Odužih pisanje, zato sam tek sjutradan s mirom gledala snimak sahrane.

***

Ponedjeljak, 2. novembar - Kakva parada licemjerja i pokvarenluka! Partije koje su po sopstvenoj računici više od 50.000 svojih pristalica satima izlagale virusu korone obraz uz obraz "izražavaju zabrinutost" za zdravlje protivnika koji su došli na pokajanje.

Pritom se uoči patriotskog skupa nijesu oglasili nijednim upozorenjem na poštovanje zakonskih mjera.

Mitropolija crnogorsko-primorska počela je da upozorava od petka. Prvo saopštenjem, a onda u ličnom kontaktu sveštenstva sa građanima ispred Cetinjskog manastira.

Sjutradan su sveštenici u Podgorici nudili maske i dezinfekciona sredstva. Uzalud, građani su to uglavnom ignorisali.

Nijesu im dobar primjer dali ni visoki crkveni i državni dužnosnici, ali od punoljetnika se i bez očiglednog primjera očekuje odgovornost prema svom i tuđem zdravlju.

Zato što očigledna nastava o pogubnim posljedicama traje već devet mjeseci.

U sjenci priče o koroni ostali su oproštajni govori. A nije trebalo...

Razumijem potresenost vjernika Zdravka, ali ne razumijem da mandataru Krivokapiću još nije jasno da ono što je dopušteno vjerniku nije dopušteno budućem premijeru. Intimizacija sa mitropolitom dozvoljena je u kućnom i crkvenom prostoru, u javnom govoru je zabranjena.

Mandatar mora iskazivati apsolutno isto poštovanje prema svim konfesijama, nije dobio mandat da sastavi sveti sinod nego vladu svih građana.

Predsjednik Skupštine Aleksa Bečić takođe je izgubio iz vida da se nalazi na čelu skupštine svih građana. I da treba za sebe da zadrži nadu da će mitropolit "biti posljednji vladika koji je morao da brani crkvu od dijela svog naroda". Uostalom, ni sam mitropolit nikad nije rekao da brani crkvu od bilo kojeg naroda nego od - vlasti.

Ipak, da nije bilo Bečićevog govora ne bi se moglo čuti da u Crnoj Gori i dalje žive i Crnogorci.

Uprkos tome, patrijarh Irinej i dalje se pravio da ne postoje. A prisutni vjernici da ne znaju što je o njemu mislio i govorio pokojnik od kojeg se opraštao. Jedino nije bio kapac da ga ukloni, kao što je uradio igumanu Nikodimu Bogosavljeviću. Koji je prije deset godina razriješen dužnosti zbog izjave Radio-Svetigori da "crnogorsku naciju nije stvorio Bog, nego je ona plod ljudskih sujeta i slabosti“.

Episkop Joanikije otkrio je čak tri "tajne srpske golgote". Treća je Crna Gora, u kojoj je za trideset godina broj Srba - utrostručen?!

Toliko o nadi da će, ako naslijedi titulu, slijediti i mitropolita Amfilohija u nastojanju da se ublaže crnogorsko-srpske podjele.

***

Utorak, 3. novembar - Pisala sam o tom nastojanju tek tokom litija, iako sam mnogo ranije primijetila mitropolitovo ublažavanje vlastitih tvrdih stavova. Tražeći na internetu odlomke njegovog pisma patrijarhu iz 2007. godine, u kojem objašnjava da nakon promjene državnog statusa Crne Gore treba da uslijede i promjene u statusu Mitropolije, naiđoh na podužu analizu gorepomenutog arhimandrita:

"Na prozivanje od strane S. Marovića 2007. da bi trebalo da oglasi da je Pravoslavna crkva u Crnoj Gori i za Srbe i za Crnogorce, mitropolit je pisao neutralno: Da li me ikada neko čuo ili pročitao moj tekst kojim poistovjećujem Pravoslavnu crkvu sa bio kojom nacijom? Da li ima igdje drugačijeg mog potpisa kao mitropolita osim Pravoslavnog crnogorsko-primorskog mitropolita? U nastavku podsjeća da je na njegov predlog 1992. u Ustav CG ubačena formulacija Pravoslavna crkva...

Crkvenoj javnosti nije nepoznata namera mitropolita Amfilohija da izdejstvuje široku autonomiju za Pravoslavnu Crkvu u Crnoj Gori. Sve je već bilo spremno. Tekst je napisan i dokument je bio na stolu. U tome ga je sprečio principijelan i jasan stav patrijarha Irineja, ali i odgovoran i častan stav vladike budimljansko-nikšićkog Joanikija, koji se nije složio sa autonomaškom crkvenom politikom ostarelog cetinjskog arhiepiskopa...

Otkuda ovaj preobražaj u odnosu na poimanje nacije kod mitropolita Amfilohija, od kosovsko-njegoševskog Srbina do šmemanovsko-zizijulovsko-drljevićevskog Crnogorca... Amfilohije predanjac, tradicionalista, justinovac, bio je Srbin, a Amfilohije modernista, ekumenista, zizijulovac je Crnogorac... Poslednju etapu njegovog preobražaja od velikosrbina do velikocrnogorca podrazumeva i odvajanje Mitropolije crnogorske od SPC koje, čega smo svedoci, ulazi u poslednju, završnu fazu..."

P.S. Opet odužih, ne ostade prostora za srijedu i četvrtak. Nije greda, ionako mi ništa nije privuklo pažnju. Osim epitafa na nadgrobnoj ploči: "Amfilohije/ arhiepiskop cetinjski/ mitropolit crnogorski/ egzarh sveštenog trona pećkog/ 1938-2020/ na tronu mitropolita zetskih/ crnogorsko-primorskih/ 1990-2020". Izgleda da ga arhimandrit Nikodim još nije primijetio, inače bi već zatražio da mitropolita posthumno ekskomuniciraju iz Srpske crkve.