EVROPA KOD KUĆE I VANI

Zbog korone smo svi postali stari

U pandemiji se i mladi ljudi osjećaju starim jer primjećuju koliko su ranjivi. Svakoga bi moglo da izda vlastito tijelo, planiranje se čini besmislenim

4144 pregleda 1 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Prije dvije sedmice sam se sastala s nekoliko mojih bivših školskih prijatelja koji su došli u naš rodni grad. Tu se život čini podnošljivijim - iz jednostavnog razloga, jer naši roditelji ovdje imaju kuće s baštama. Te stvari u međuvremenu su dobile neizmjernu vrijednost. Za neke od nas se postizanje takvih ciljeva čini nemogućim - prije svega u nekom velikom gradu.

Dvoje od mojih nekadašnjih školskih kolega nisam vidjela još od mature jer žive u inostranstvu. Pošto mogu da rade od kuće, na neko vrijeme su se vratili. Koliko me radovala pomisao na to da ću ih ponovo vidjeti - moje srce je galopiralo cijeli dan, jer ću napokon izaći, ne u grad, nego u nečije dvorište - toliko su čudni bili prvi trenuci susreta.

Po načinu pozdravljanja moglo se odmah vidjeti kako se ko odnosi prema aktuelnoj medicinskoj situaciji. Neki su oprezno ostali na distanci i mahnuli, drugi su se pozdravili dodirivanjem laktovima, što baš nije kod svih funkcionisalo. Mada smo isto stari, u tim trenucima sam imala osjećaj da su neki mlađi od drugih.

Najprije je rečeno da mladi šire virus

Nadala sam se da nećemo previše pričati o pandemiji, no naravno da je ta tema dominirala našim susretom. Na stolu, između flaša i činijica s kikirikijem, stajala su dezinfekcijska sredstva. Stolice smo postavili tako da sjedimo na određenoj udaljenosti jedno od drugog, no to je značilo da se nismo posebno dobro čuli, pa smo morali da govorimo glasnije. A poznato je da se kod glasnog govora aerosoli još više šire.

Nedavno sam čitala članak u kojem su analizirani rizici širenja zaraze u različitim situacijama i zaključak je nekako bio da je najbolje kod susreta s prijateljima uopšte ne razgovarati. Ko zna šta može izletjeti čim se otvore usta. Mogli bismo u pravom smislu te riječi izbacivati iz nas prljave riječi. A u zatvorenom prostoru je sve još gore.

Nije prošlo ni godinu dana od prvih zabrinjavajućih znakova širenja virusa, no mnogi aspekti našeg života su već prekonfigurisani. Od pravila pristojnosti do percepcije našeg životnog doba. U prvim mjesecima je bilo rečeno da bolest štedi mlade ljude i zato nisu dovoljno oprezni. U njih se upiralo prstom jer su širili virus. U međuvremenu je oboljelo dovoljno mladih i taj diskurs je postao nešto umjereniji. Mi smo postali stari - naime ranjivi.

Bila sam mlada sve dok sam živjela sama, u prvim mjesecima pandemije, ali sada sam se vratila kući i preuzela dob ljudi s kojima živim.

Mi doživljavamo jedno fluidno i promjenjivo doba, u kojem podaci, koji se prikupljaju iz dana u dan, konstantno mijenjaju statistike. U našoj svakodnevici ništa više nije sigurno, planiranje više nema smisla. Stalno se moraju pratiti objave vlasti. A te vlasti ni same ne znaju u kojem smjeru treba ići.

Kod nas se svako bori sam za sebe

Od svoje 13. godine patim od kratkovidosti, bez naočara živim u jednom prilično maglovitom svijetu. Kada napustim svoje privatne prostorije i stavim zaštitnu masku, odričem se naočara jer se uvijek zamagle.

Zato je moj pandemijski univerzum konfuzan i difuzan, pun glasova kod kojih ponekad ne znam otkud dolaze. U tom univerzumu nedostatak jednog čula slabi i one druge.

Čini se kao da to pomalo smanjuje i moju inteligenciju. Već mi se dogodilo da se više puta zabunim kod brojanja novca u trgovini. Ponekad pređem ulicu kod crvenog svjetla na semaforu mada prepoznajem boju, no imam osjećaj da više jednostavno ne mogu obraditi taj signal.

To je slika koju ću povezivati s pandemijom - i kad prođe: maglovito, konfuzno vrijeme s glupim opasnostima na svakom koraku, kao što je rupa u asfaltu gdje možeš uganuti nogu.

Vrijeme u kojem se svako bori za sebe, kao što je to uvijek kod nas kada doživljavamo krize. Jer država je nesposobna da se brine o svojim građanima - a najmanje o onima malim i slabim. Vrijeme kada je najvažnije skupljati snagu, korak po korak, da ne padneš. Prije svega ako i drugi ljudi zavise od tebe.

Svi smo mi u opasnosti

Ima puno stvari koje u ovo doba ne vidimo jasno, jer nije moguće dobiti potpune informacije. Stvari koje imaju veze sa širenjem virusa i trkom za vakcinom, s ubrzanim masovnim nadzorom, s razvojem sposobnosti čitanja i pisanja kod jednog učenika drugog osnovne, koji je godinu dana nastavu pratio samo online, s bezbrojnim drugim posljedicama šoka zbog mera protiv korone, koje se protežu kroz sve slojeve društva.

Većina nas je na mnogim područjima previše kratkovida - a i nije nam uopšte moguće biti drugačiji.

Na teško i složeno pitanje kako mladi prevladavaju tu krizu, nemam kratki odgovor. Vjerovatno postoje institucije koje raspolažu aktuelnim statistikama o stopi zaraze s obzirom na životnu dob, broju nezaposlenih i podacima o smanjenoj kupovnoj moći. Naša životna dob se pronalazi na jednoj osovini tih grafika. No čak i kada bih imala pristup svim tim podacima, još uvijek bi mi bilo teško da ih čitam.

Moj je utisak da više nije tako važno koliko smo stari, jer - ti bi mogao da budeš i „mladi čovjek s neotkrivenim bolestima". Ti ne znaš na koliko te načina može izdati tvoje tijelo. Svi smo mi u opasnosti.

Sada se ne razlikujemo po starosti nego prije po ekonomskoj situaciji. Na neki način kao penzioner imaš veću sigurnost: prošlo je vrijeme kada je postojala opasnost da ćeš postati suvišan za poslodavca. Ili da te se smatra nevažnim jer radiš na području koje „nije relevantno za sistem", poput kulture (to je u načelu poruka koja stiže do nas).

Budućnost - apsurdna ideja

Juče mi je jedan susjed rekao da bi on, kada bi bio „šef svijeta", sve ljude zadržao u kućama na mjesec i po dana i onda bismo se riješili virusa. Ja bih vrlo rado imala optimizam tog čovjeka koji je uvjeren u postojanje jednostavnih rješenja.

Pitam se sam protiv čega bi se mogao usmjeriti njegov bijes, jer se u svima nama nešto kuva. Ali, razgovor je brzo prekinut. Mjesec i po - to djeluje kao trenutak, no u sadašnjim okolnostima sigurno ne bi bilo tako. Vrijeme se proširilo, ono je skoro paralizovano, mart se već čini kao doba iz nekog drugog života.

Tako živimo u ovoj magli, u kojoj nam još jedino preostaje da se oprezno krećemo, malo po malo. Budućnost je postala apsurdna ideja - svejedno koliko je neko mlad.

Autorka je rumunska književnica; njena prva knjiga Interior zero u Rumuniji je 2016. proglašena romanom godine; roman je preveden na njemački jezik

(Deutsche Welle)

Preporučujemo za Vas