KOSMOS ISPOD SAČA

Patriote bježe za Beograd

Svijet je prepun kontradiktornosti, ali da neko pod parolom patriotizma opelješi ljubljenu zemlju, pa sa punim džepovima teška srca napusti Crnu Goru i skrasi se baš u Beogradu, takva šizofrenija nastaje samo u jednoj zemlji iznad koje je nebo plavo kao niđe drugo na svijetu. Valjda je to nebo jedino što je ostalo

24301 pregleda 415 reakcija 72 komentar(a)
Detalj iz Beograda, Foto: Shutterstock
Detalj iz Beograda, Foto: Shutterstock

Ima u divnoj pjesmi Lesa Ivanovića “Pohodi na Crnu Goru“ jedna važna slika; pjesnik se s pravom iščuđava čemu toliki pohodi raznih vojski na siromašnu Crnu Goru. “Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija/s vojskama silnim i flotama ratnih lađa/kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa/a junaštvo tvoja jedina industrija?“. Riječ koja odzvanja je najmilija, zato što odiše iskrenom emocijom.

Zato se prosto čovjek začudi kako je neko mogao to da napiše prije isplative ere patriotizma, prije kič nadahnuća jedne Radmile, Živka ili Mija. Odakle pravo Lesu da mu Crna Gora bude najmilija prije 2006. godine, odakle ako nije prvo pitao njih?

Pitao se Leso što li vojske traže, što žele da opljačkaju u siromašnoj Crnoj Gori, a mnogi se pitaju odakle Crnoj Gori danas toliko bogatstva? Valjda nije moguće ovako brutalno opljačkati bankrot-državu? Jer, imamo toliko biznismena i političara koji su opelješili Crnu Goru, pa se postavlja pitanje gdje je izvor tolikog kapitala? Nešto se akumuliralo od 1945. do 1989. a ostalo su uglavnom budući krediti koje će narod decenijama da isplaćuje i prihodi od raspordaje zemlje i vode. Ako uzmemo u obzir nedavnu eksploataciju i sječu stabala u blizini nacionalnog parka Durmitor, biće nam sve jasno. Ne ostavlja se ni crno ispod nokta.

Prezanimljivo je da je naša politička i biznis elita svoj stav u poslednjih desetak godina uglavnom gradila na tezi o ugroženosti, odnosno dobrim dijelom na anti-srpstvu. S toga je legitimno da ljudi sa čudom posmatraju ogroman broj pripadnika crnogorske nove klase koja grabi sve što ima i što su ugrabili od države i iznose vani, ali idu ka Beogradu. Logično bi bilo da naša nova klasa hita ka Italiji, ka Francuskoj kao Kralj Nikola, a ne baš ka tom njima mrskom Beogradu, u kom se u poslednjih mjesec dana ne može živjeti od crnogorskih bogatuna koji kupuju stanove salonce po Vračaru i vile po Dedinju, ne pitaju za cijenu!

Kakva ironija, bježe upravo u grad za koji tvrde da je centar moći onoga što ih je sa vlasti pokosilo. Hoće baš tu da se skrase, da lamentiraju nad Crnom Gorom, da ispredaju priče o svom patriotizmu i ugroženosti. Ništa tu maglu mržnje i lažnog patriotizma koju su godinama prodavali narodu upakovanu u razne istine i skopije ne dekonstruiše kao taj novi pohod baš za Beograd. Možda nisu svi imali dovoljno za Dubai.

Joca Jovanović snimio je 1971. godine film Revolucija koja teče, koji je kao i mnogi njegovi radovi odmah zabranjen i prikazan tek 1990. godine. U filmu dominira izjava jednog bivšeg partizana borca, koji ne može da pretpostavi kako bi se 1972. godine osjećali borci sa Sutjeske koji su probijali obruč i na kraju istjerali Njemce iz zemlje, da vide da nakon samo dvadeset i nešto godina djeca tih boraca idu baš u Njemačku da zarade koru hleba.

Svijet je prepun kontradiktornosti, ali da neko pod parolom patriotizma opelješi ljubljenu zemlju, pa sa punim džepovima teška srca napusti Crnu Goru i skrasi se baš u Beogradu, takva šizofrenija nastaje samo u jednoj zemlji iznad koje je nebo plavo kao niđe drugo na svijetu. Valjda je to nebo jedino što je ostalo.