Lorenco Marone u romanu Običan momak naizgled usputno piše o važnom događaju koji je zaista zlatnim slovima upisan u istoriju grada Napulja, grada u kom je Marone rođen. Opisuje kako je iz očiju dječaka izgledao čuveni transfer i kako su reagovali građani Napulja kad je na radiju objavljena vijest da je “Maradona potpisao“. Čitav Napulj je izašao na ulicu, a Marone prenosi kako su i babe vrištale od sreće, da je skoro sve tih nekoliko sati bilo besplatno, jer “najveći Maradona će igrati za Napoli“.
Anastasio je italijanski reper, pobjednik X faktora, a njegova debitantska pjesma La fine del mondo bila je dugo najslušanija u Italiji. U toj pjesmi, Marko Anastasio koji je rođen 1997. godine blizu Napulja, govori o svemu što nije uradio ili neće uraditi u životu, ali takođe kaže kako “nikad nije vidio Maradonin Napoli“. Ima nešto u tom žalu, prije svega otrežnjujuće istine, jer ko zna kad će se pojaviti novi Maradona koji će doći u Napoli i učiniti da postane prvak. Zato Anastasio na stomaku nosi Maradonu, istetovirao je njegov lik i često ponosno zavrne majicu tokom gostovanja na televiziji, da pokaže svog idola.
Film Ultras u produkciji Netflix-a počinje tako što vidimo kako momak crta ogroman grafit na zgradi u Napulju, a kad kamera počne da se udaljava vidimo da on crta lik Dijega Maradone. To rade klinci u Napulju. Crtaju svog Boga o kom su im pripovijedali stariji. Oni vjeruju u njega iako ga nisu svojim očima vidjeli kako igra.
Režiser i pisac Paolo Sorentino u skoro svim filmovima i serijama provuče dres Napolija sa brojem deset, ili direktno napravi omaž Maradoni kao u filmu Youth fingirajući njegovu pojavu. Sorentino je naravno rođen u Napulju, on je gledao Maradonu kako igra.
Ako je Maradona toliko učinio za jedan grad u Italiji, koliko je tek učinio za njegovu Argentinu i sve ljude koji vole fudbal, pravdu i malo najslađe nepravde?
Ko god je sreo, vidio ili dotakao Maradonu, govori o njemu kao o mesiji. Ako sam neku priču u životu previše puta prepričao, to je “kako sam vidio Maradonu“, ali to je Maradona i priče o njemu moraju da se vrte na repeat.
Dan koji ću zauvijek pamtiti je 20. maj 2008. godine, kad sam se našao na premijeri filma Maradona by Kusturica u Kanu. Velika scena teatra Limijer bila je krcata, a pred sam film Maradona i Kusturica stajali su na bini i dobacivali se loptom na oduševljenje publike, što bi rekli Podgoričani “igrali su glava“. To dobacivanje je trajalo, a trajao je i aplauz, još duže. Tokom filma se skandiralo Maradoni, bilo je i ljutih Britanaca koji su napustili salu isprovocirani filmom, a kad se na kraju filma pojavio Manu Chao i otpjevao Maradoni pjesmu “La vida tombola“, plakala je cijela sala sa Maradonom.
Nisam ga vidio kako igra na terenu, ali sam vidio to dobacivanje i na kraju njega kako šutira loptu ka publici. Nije to bio gol, ali meni je bilo dovoljno i dok sam živ pamtiću dobro taj Maradonin šut.
Bonus video:
