TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

I bi Vlada, dan prvi

Zašto Demokratskom frontu odgovara nestabilna vlada - to znaju samo njegovi poslanici. Kod njih je i odgovor na pitanje hoće li je, nakon što je suštinski poražena prije glasanja, i formalno oboriti već za trideset ili tek za trista dana...

35980 pregleda 98 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Vijesti/Luka Zeković
Foto: Vijesti/Luka Zeković

Srijeda je, 2. decembar 2020. Istorijski dan za moju domovinu u kojoj polovina stanovnika - ona mlađa od četrdeset godina - ne zna za život bez Mila Đukanovića. A trećina punoljetnih - ona koja ga je glasala - još živi u nevjerici da je život bez njega na vlasti uopšte moguć.

Nakon trideset godina, za govornicu Skupštine Crne Gore prvi put izlazi mandatar koji nije iz depeesa. Radujem se ali nema potrebe da slušam. Zato što je prvi put i da se jedan kandidat za premijera odnio pristojno prema građanima, dajući unaprijed ekspoze i njima, a ne samo poslanicima.

Dok čekam početak rafalne paljbe iz depeesa, listam neke eseje i intervjue Josifa Brodskog. Pročitah da je mom omiljenom pjesniku omiljeni pjesnik bio Vistan Hju Odn. Volio je da ga citira, a često je i na književnim večerima i političkim tribinama podsjećao na njegov stih: "Djeca kojoj je činjeno zlo i sama postaju zla".

Koristio je taj stih kao najkraće objašnjenje za posljedice koje totalitarna društva ostavljaju u ljudima koji imaju nesreću da se u njima rode i žive!

Za ispravnost tumačenja, mogao je da garantuje svojim životom prije izgnanstva. Decenije provedene na Zapadu garantuju da je bio u pravu i kad je demokratiju opisao kao "kuću na pola puta između košmara i utopije".

***

Da pritvrdim kako je Brodski bio u pravu, kako je i ova naša demokratija stvarno na pola puta i kako istorijska pobjeda nad autokratskim režimom može da se pretvori u košmar, bilo je dovoljno desetak prvih govornika iz Demokratske partije socijalista i Demokratskog fronta.

Da još nijesmo ni na polovini puta do slobode, pravde i jednakosti, ali i da ti ciljevi ipak nijesu totalna utopija, uvjerili su me poslanici Boris Bogdanović, Miloš Konatar i Momo Koprivica. I demantovali Vistana Odna da baš sva djeca kojoj je činjeno zlo i sama postaju zla.

Hvala im na tome, o slavi ćemo za četiri godine.

Nažalost, oni su još u manjini, i u parlamentu i u Crnoj Gori. Ali crnogorska prošlost ipak daje nadu, sve dobre ideje počinjala je da širi neka manjina...

Slika koju je o sebi i svojoj verziji Crne Gore poslala većina govornika samo je potvrdila riječi Josifa Brodskog o strašnim posljedicama koje totalitarna društva ostavljaju na one koji imaju nesreću da u njima odrastaju, ne samo biološki nego i politički.

***

Neki datumi postanu istorijski i po sramotnim događajima, a 2. decembar je taj uslov ispunio. Da će opozicija pokazati svoju najmračniju stranu, bilo je logično očekivati iz političkog ugla. Iz ljudskog, ne bi javnost bila iznenađena ni uvredama na račun protivnika. Bitanga spada u najučtivije riječi kojima su se njeni glavari služili dok je bila na vlasti.

Ali da će budućeg premijera onako izbručiti oni koje je doveo na vlast - e to, pri zdravoj pameti, niko nije mogao očekivati.

Nije nas on doveo na vlast, zavrištaće sad na fb stranicama. Zaludu, demantuje ih matematika, samo treba uporediti zbir glasova iz 2016. i 2020.

Sve i da nađu neki način da dokažu kako bi na izborima osvojili isti broj glasova i bez profesora mašinstva, na učtivost bi ih obavezivalo i kućno vaspitanje i pravila ponašanja u javnom životu.

Obavezivalo ih je, naravno, i poštovanje prema onim građanima koji su 30. avgusta većinski prelomili da za njihovu djecu ipak ima nade.

Ukoliko ih se ništa od toga ne tiče, obavezivala ih je vlastita riječ kako je normalno da nova vlada dobije njihovu podršku.

Nije, međutim, ni u jednoj državi normalno da podrška vladi traje samo koliko i pritisak na taster. Makar zbog toga što ni podrška građana partijama i poslanicima ne traje koliko i zaokruživanje broja na listiću.

***

Nijesmo imali priliku da vidimo za ove tri duge decenije, ali može biti da se nekad nekome poslaniku vlasti nije dopao ekspoze nekog mandatara. Može biti da ni neki od ministara nijesu bili po volji nekom poslaniku iz iste partije. Možda je bilo i nekih koji su za premijera željeli da vide nekog drugog sa svoje liste...

Ali ne vjerujem da je iko na svijetu imao priliku da gleda kako većinski dio zakonodavne vlasti javno prezire i premijera i njegov ekspoze i članove njegovog kabineta. A dan-dva kasnije, u iste opanke, pred kamerama glasa za tog istog premijera, isti ekspoze i iste ministre.

Niti je ikad, još otkako je 1789. uspostavljena prva savremena demokratija, ijedna vlada oborena u parlamentu prije nego što je - izabrana.

Zašto Demokratskom frontu odgovara nestabilna vlada - to znaju samo njegovi poslanici. Kod njih je i odgovor na pitanje hoće li je, nakon što je suštinski žestoko poražena prije glasanja, i formalno oboriti već za trideset ili tek za trista dana...

Ni jedan ni drugi termin neće me iznenaditi, ali terminima kojima se u ofanzivi na mandatara poslužio Nebojša Medojević bila sam, blago rečeno, iznenađena.

Otkud mu ideja da ugledni profesor univerziteta i osvjedočeni vjernik treba u Skupštini da viče "Milo, lopove"?!

Da prvi demokrata među svim crnogorskim premijerima u istoriji uvodi vanredno stanje?!

Da se institucija sistema koja treba da štiti nacionalnu bezbjednost - ili bilo koja - rasformira zbog toga što su njeni čelnici bili sluge bivšeg režima?!

Da se zabrani rad DPS-a, ili bilo koje druge partije, zbog toga što je njen vrh povezan sa kriminalom?!...

Ako su svi u DPS-u lopovi, a svi u ANB-u kriminalci, čemu onda otvaranje dosijea? Onima kojima je pošlo za rukom da trideset godina upravljaju državom može se reći svašta, ali sigurno ne i da su - avetinje. Imali su tri mjeseca da izbrišu svoje tragove i iskonstruišu nove koji će nevine i časne građane predstaviti javnosti kao špijune i lažove.

Uprkos mom razočarenju, ne toliko zbog riječi koliko zbog onog prijetećeg naginjanja i agresivne gestikulacije nad strunjenim mandatarom, Medojeviću se mora priznati da je bio - iskren i otvoren. Za razliku od kolega iz koalicije, čiji su izrazi lica pokazivali da isto misle ali nemaju petlje da kažu.

***

Poslanicima opozicije nije falilo petlje da podrže pozicione napade na još nepozicioniranu izvršnu vlast.

- Potpuno smo saglasni sa stavom skupštinske većine koja nam je dala još jedan razlog da ne glasamo ovu vladu. Pozivam skupštinsku većinu da objasni zašto su volju birača iskoristili da bi formirali prvu samoproglašenu i nedemokratsku vladu - sav srećan se, u ime (još) cijelog depeesa, frontovcima pridružio Dragutin Papović.

Poznat po dosljednosti, ne samo u Crnoj Gori nego i šire u regionu, još od doba kad je u Monitoru raskrinkavao depeesovsku zločinačku prošlost.

Ivan Brajović je oštro upozorio kolege iz vlasti:

- Ako glasate za ovu vladu, udarate u temelje Crne Gore! Pozivam kolege iz opozicije da formiramo savez za očuvanje njenih vrijednosti.

Nije stigao da kaže kojih, a masa ih je - od autokratskih, mafijaških i korupcionaških, preko zemljišnih, sve do Limenke, Ramade, Petlje...

***

Uh, ponesoše me sjećanja, zamalo zaboravih na rodnu senzitivnost i Aleksandru Vuković:

- Namjera vlade je posrbljavanje Crne Gore. Kad god bi se velikosrpstvo razmahalo u Crnoj Gori, to bi se aktuelizovalo pitanje kapele na Lovćenu.

Pogodila je iz prve, ali sa trideset godina zakašnjenja.

Ne da je bila namjera, nego je posrbljavanje Crne Gore bio prvi uspješno obavljeni zadatak prve vlade Mila Đukanovića. A kampanja za rušenje Mauzoleja prvi uspješan zadatak njegove Pobjede čije je urednike tada postavljala Vlada.

To što je umjesto Mauzoleja srušena Crna Gora - "država Crnogoraca i ostalih naroda koji u njoj žive" - samo je uzdiglo Đukanovićeve uspjehe do lovćenskih visina. Utrostručenje broja Srba neću mu pripisati u zasluge, promjena nacije je ipak lični izbor.

Lični je i izbor Andrije Popovića da, ničim izazvan, svoju liberalnu strančicu stalno brka sa velikim Liberalnim savezom. U koji je jedva ušao nakon potjere naših aktivista za njim po Barseloni.

Zato se valjda, prizivajući upomoć najvećeg živog crnogorskog pjesnika, i ne sjeća kako je Jevrem Brković "Lovćenske straže" formirao da bi Crnu Goru branio od - Mila Đukanovića.

P. S. Ne stigoh da čujem govornike u četvrtak, liše dva minuta replike Andrije Nikolića. Nijesam kapac da provjeravam junošine aluzije o (im)potenciji Dritana Abazovića, ali jesam pouzdan svjedok koliko je velika depeesova laž o ljubavi prema izbjeglicama sa Kosova. Te 1999. stotine hiljada Albanaca izbjeglicama je učinila (i) crnogorska vlast. Tako što je punu deceniju pomagala teror srpskih vlasti. Ne samo politički, nego i vrlo konkretno - u ljudstvu i naoružanju.

Preporučujemo za Vas