Prije petnaest godina objavio sam knjigu “Globalizacija koja izaziva nezadovoljstvo” u kojoj sam pokušao da objasnim zašto je globalizacija postala razlog tako velikog nezadovoljstva u zemljama u razvoju.
Pojednostavljeno rečeno, mnogi su riješili da je sistem “usmjeren” protiv njih, a globalne trgovinske sporazume vidjeli su kao poseban primjer nepravde.
U naše dane nezadovoljstvo globalizacijom postalo je razlog podizanja talasa populizma u SAD i drugim razvijenim zemljama. Taj talas predvode političari koji govore da je sistem nepravedan prema njihovim zemljama. U SAD predsjednik Donald Tramp tvrdi da su predstavnike Amerike u trgovinskim pregovorima obmanuli predstavnici Meksika i Kine.
Kako se dogodilo da proces koji je trebalo da donese korist svima - i razvijenim zemljama i zemljama u razvoju - sada svi napadaju? Kako se trgovinski sporazum može pokazati nepravedan za njegove učesnike?
U očima zemalja u razvoju, Trampove izjave, kao i on sam, su smiješni. Sjedinjene Države su, praktično, same pisale sva pravila i stvarale institucije globalizacije. U nekim od tih institucija, na primjer, u MMF-u, SAD i sada ima pravo veta, iako je uloga Amerike u globalnoj ekonomiji manja (a Tramp se, izgleda, sprema da tu ulogu još više smanji).
Onima koji su, kao ja, izbliza posmatrali trgovinske pregovore tokom više od četvrt vijeka, savršeno je jasno da su predstavnici SAD na njima dobili praktično sve što su htjeli. Problem je bio u tome šta su zapravo oni htjeli. Njihovu agendu pravile su američke korporacije iza zatvorenih vrata. To je agenda koju su napisale velike transnacionalne kompanije u svom sopstvenom interesu, a na račun radnika i običnih građana širom svijeta.
Osim toga, često se kaže da su radnici koji su se suočili sa padom plata i nestankom radnih mjesta neizbježna kolateralna šteta, da su oni nevine ali neminovne žrtve na putu nezadrživog marša ekonomskog progresa. Ali postoji i druga interpretacija onoga što se desilo: jedan od ciljeva globalizacije je slabljenje pregovaračke snage radnika. Korporacije su htjele da na bilo koji način dobiju pristup jeftinijoj radnoj snazi.
Ova interpretacija pomaže da se objasne neki zagonetni aspekti trgovinskih sporazuma. Zašto su se, na prijmer, zemlje u razvoju odrekle jedne od svojih najvažnijih prednosti - principa vladavine zakona?
U većini novih trgovinskih sporazuma uključeni su članovi koji stranim investitorima daju više prava nego što imaju investitori u SAD. Na primjer, oni dobijaju nadoknadu ako vlasti usvoje regulatorne propise koji smanjuju njihovu dobit, ali pritom nije bitno koliko je taj propis neophodan i koliko štete nanosi korporacija koja radi bez takve regulative.
Postoje tri vrste reakcije na globalno nezadovoljstvo globalizacjom. Prvu varijantu ćemo nazvati strategija Las Vegasa: udvostručiti ulog u globalizaciju koliki je bio tokom posljednjih četvrt vijeka. Taj ulog, kao i bilo koji politički ulog čija je promašenost već dokazana, kao na primjer slučaj ekonomske politike difuzije bogatstva od vrha prema dnu, zasnovana je na nadi da će u budućnosti ona nekako odjednom biti na dobitku.
Druga varijanta je trampizam: odvojiti se od globalizacije u nadi da će taj korak nekako vratiti svijet koji je otišao u prošlost. Ali protekcionizam neće funkcionisati. U čitavom svijetu broj radnih mjesta u industriji opada zato što tempo rasta produktivnosti prelazi tempo rasta tražnje.
Čak i da se i sama industrija povrne, neće se vratiti radna mjesta. Zbog naprednih industrijskih tehnologija, uključujući i robotiku, taj neveliki broj radnih mjesta koja će se otvarati zahtijevaće visoke kvalifikacije, različite od onih koje su tražene za mjesta koja su ugašena, i pride će se sve to pojavljivati u drugim gradovima. Kao i strategija dupliranja uloga, ovaj pristup je osuđen na propast, a to će izazivati još veće nezadovoljstvo onih koji ostaju na začelju.
Trampa očekuje neuspjeh u dostizanju najavljenog cilja - snižavanja trgovinskog deficita, koji se određuje razlikom u iznosu domaće štednje i ulaganja. Sada kada su republikanci ostvarili što su htjeli i odobrili smanjenje poreza za milijardere, veličina nacionalne štednje počeće da pada, a trgovinski deficit u spoljnoj trgovini porašće zbog rasta vrijednosti dolara. (Budžetski i spoljnotrgovinski se obično tako sinhrono mijenjaju da ih nazivaju “dvostrukim” deficitom.) Trampu se to možda neće dopasti, ali će on polako početi da shvata da postoje stvari koje čak i čovjek koji je na mjestu najmoćnijeg na Zemlji - nije u stanju da kontroliše.
Postoji i treća varijanta: socijalna zaštita bez protekcionizma. Taj pristup izabrale su zemlje Skandinavije. Oni su shvatili da, budući da su male države, moraju ostati otvorene. A pritom su shvatili i da takva otvorenost stvara prijetnju za radnike. Upravo zato su morali da naprave socijalni ugovor koji radnicima pomaže da sa starih prelaze na nova radna mjesta i da u toj prelaznoj fazi dobijaju određenu pomoć.
Skandinavske zemlje su duboko demokratska društva i znaju da globalizacija, ako većina radnika odluči da im nije korisna, neće dugo trajati. Osim toga, bogati ljudi u tim zemljama dobro su razumjeli: ako globalizacija bude funkcionisala onako kako treba da funcioniše, njenih benefita biće dovoljno za sve.
Američki kapitalizam posljednjih godina karakteriše neobuzdana alavost, a krunski dokaz za to je finansijska kriza iz 2008. Ali, primjer nekih zemalja pokazuje da tržišna ekonomija može dobijati forme koje dozvoljavaju da se ublaže troškovi kapitalizma i globalizacije, obezbjeđujući pritom održiviji rast ekonomije i viši životni standard za većinu građana.
Na primjeru takvih uspjeha možemo naučiti šta treba raditi, isto kao što iz prošlih grešaka možemo naučiti kako raditi ne treba. Postaje očigledno da ćemo se, ako ne počnemo da upravljamo globalizacijom tako da ona donosi korist svima, suočiti sa rizikom pojačanja negativne reakcije “Novih nezadovoljnika” na globalnom Sjeveru i “Starih nezadovoljnika” na globalnom Jugu.
Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
