ZAPISI SA UŠĆA

Djevojče iz Poreča

Pjesma stara dva vijeka ostala je razbibriga istarskih ribara i tršćanskih lučkih radnika. U pjesmi Porečanka otvori dućan gdje nudi sve osim bakalara. Zašto ne i bakalar? E, o tome se u lijepom Poreču prepiru sve do danas

8463 pregleda 0 komentar(a)
Poreč, šetalište uz obalu, Foto: D. Dedović
Poreč, šetalište uz obalu, Foto: D. Dedović

Odmah po dolasku na autobusku stanicu u Poreču suočen sam sa dvije prijatne stvari - blizu stanice je njegovan park, a iza njega Ulica Rade Končara. Šta zaključujem iz toga? Poreč je, kao i drugi istarski gradovi u kojima sam bivao, spreman da njeguje svoje parkove i - sudeći po tome da je zadržao imena ulica iz jugoslovenskog perioda - nije obolio od jugofobije i srbofobije. Lijevo je Obala Maršala Tita, a pravo je za samo pet minuta hoda Trg slobode sa Crkvom gospe od Anđela.

Mediteranski praznik

Ulicom Dekumanus - jednom od dvije glavne ulice koje su u lice grada ucrtali starorimski graditelji - polazimo u gradsko jezgro koje se jezičkom poluostrva pružilo u more.

Poreč spada u gradove koji svoj šarm duguju Veneciji jer je Mletačka republika ovdje bila gospodar sve do svoje propasti. To znači da je slična vrsta ljepote posijana sve do Krfa. U Poreču ta venecijsko-mediteranska patina stoji na starorimskim i vizantijskim temeljima, a ovjerena je docnijim austrougarskim smislom za red.

Ulicom Dekumanus
Ulicom Dekumanusfoto: D. Dedović

Od gradskih zidina ostalo je nekoliko kula. Najprije pred nama iskrsava Peterokutna kula iz 1447 . Onda se Ulicom Dekumanus nižu fasade iz prohujalih epoha. Sa lijeve i desne strane nižu se sjenoviti prolazi i kamenom popločane, uske ulice, glatke usljed koraka beskonačnog niza generacija. Zastajem ispred Gotičke palate iz 1473. Sjaj tadašnjeg Poreča vidljiv je na pročelju ove kamene dame.

Ustvari, nisu to pojedinačne građevine koje vam golicaju maštu i zavode drevnim obrisima. Sveukupnost uskih uličnih kanjona, koji su kao žljebovima pravilno uklopljeni jedni u druge, sav taj kamen unaokolo, klesan i slagan ljudskom rukom po idejama starijim od svega u modernim megapolisima, podsjeća me na to da je ovo još jedna praznična tačka Mediterana, dio obale na kojoj je rođeno najbolje što Evropa ima.

Istarska Vizantija

Glavna linija kretanja turista ovom ulicom lomi se na desnu stranu Ulicom Svetog Eleuterija jer se nakon dvjestotinjak metara, na njenom kraju, nalazi portal Eufrazijeve bazilike. Malo ko bi u 21. vijeku ovako daleko od Carigrada, na sjeveru Jadrana, očekivao biser vizantijskog graditeljskog nasljeđa, uvršten u listu svjetske kulturne baštine. Bazilika je za sunčanih ljetnjih dana pod opsadom turista. Nastala je u 6. vijeku, za vrijeme cara Justinijana Prvog, ali podni mozaici su iz 5. vijeka - sačuvani su i integrisani u novu crkvu. Ranohrišćanska vizantijska umjetnost se ovdje otkriva u svojoj raskošnoj čednosti - najstariji fragmeni mozaika su iz 3. vijeka.

Biskup Eufrazije je zaslužan za obnovu crkve, bio je sklon Carigradu, a nesklon Rimu, mada to tada nije imalo onu raskolničku dimenziju koju podjela na istočno i zapadno hrišćanstvo dobija pet vjekova kasnije.

Portal Eufrazijeve bazilike
Portal Eufrazijeve bazilikefoto: D. Dedović

Bazilika je nastala na mjestu starije crkve u kojoj je početkom 4. vijeka sahranjen glavni porečki svetac - Mavr Porečki. Episkop grada po imenu Parentium - kasnijeg Poreča - umro je mučeničkom smrću u doba rimskog progona hrišćana. Njega ljudi iz Poreča i okoline doživljavaju kao svog advokata kod najviše instance, pa molitva posvećena njemu počinje riječima: “Moli za nas Sveti Mauro. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih!“

Djevojka i mula

Ovaj grad je odavno opjevan na venetskom dijalektu. Taj jezik je možda mogao postati standardni italijanski ali nije - Veneciju je uništio Napoleon 1797. pa njen jezik više nije služio kao komunikaciono sredstvo morske uprave na Mediteranu. Ipak, još značajniji razlog jeste to što su na toskanskom dijalektu stvarali Dante Aligijeri, Đovani Bokačo i Frančesko Petrarka. Trgovačka velesila Venecija nije imala tako blistave književne domete, pa je toskanski postao osnova standardnog italijanskog. Ali na venetskom se i dalje pjevalo, psovalo i ćaskalo u nekadašnjim mletačkim lukama, pa i u Poreču.

Pjesma čiju melodiju znaju svi od Venecije do Dubrovnika i Boke zove se “La mula de Parenzo” - Djevojče iz Poreča. Ovdje se pokazuje drastična razlika između italijanskog i venetskog - nježna “djevojka” na venetskom (la mula) je na italijanskom - mula, potomak magarca i kobile.

Pjesma stara dva vijeka ostala je omiljena razbibriga istarskih ribara i tršćanskih lučkih radnika. Tekst govori o djevojci koja je otvorila dućan gdje je prodavala sve osim bakalara. Uz obavezno refrensko pitanje - zašto me više ne voliš?

Mada jedni kažu da je pjesma puna dvosmislica i lascivno-vulgarnih asocijacija, drugi smatraju da je pronijela slavu Poreča Mediteranom.

U ova dva vijeka pjesma je pjevana uz više tekstova, jedan je bio romantičan, drugi satiričan, treći dvosmislen i na ivici vulgarnosti. Poreč je htio da ovekovječi lijepu Porečanku, pjesmu koja je preživjela sve katastrofe i ratove, razmišljalo se o spomeniku, jedan gradonačelnik ga je htio, ali ne takvog kakvim ga je zamislio vajar, pa je to stavljeno na led, drugi gradonačelnik je odrmznuo identitetno-turistički projekat spomenika. Ja sam Poreč posjetio prije ovih lokalnih razmirica, pa u stvari i ne znam da li “Djevojče iz Poreča” okamenjeno stoji tu negdje, gdje sam se prije neku godinu iskrcao iz autobusa.

Pošteno je da kažem da ga nisam vidio. I da mi je žao.

Poreč
foto: D. Dedović

Porečka Grbavica

Poreč je preturio niz katastrofa preko glave - zemljotresi i ratovi, zaraze. Bogat grad sa nekoliko hiljada stanovnika svodio se u lošim vremenima i na svega nekoliko desetina živih duša. Jednom su ga opljačkali i spalili Đenovljani, jednom su u opustjeli grad došle izbjeglice sa Krfa. Jedan od najvećih lomova je svakako bijeg skoro cjelokupnog italijanskog stanovništva poslije pripajanja Istre Jugoslaviji.

S vremenom je Poreč uspio da se oporavi - postao je jak turistički centar, na čiju se obalu u sezoni znalo sliti i po 70.000 turista. Time bi se broj stanovnika u sezoni uvećao za više od četiri puta.

I u takvom Poreču se pjevala pesma La mula de Parenzo. Verzija Lidije Percan je od 1976. porečki evergrin. U konobama su radije pjevali podrugljivu verziju: La goba de Parenzo - Grbava Porečanka. Istarski književnik i novinar Drago Orlić je rekonstruisao priču o stvarnom liku grbave prostitutke koja je između svjetskih ratova vojnicima i mornarima nudila seksualne usluge u Poreču - da bi školovala dijete. I ona je sa ostalim Italijanima poslije Drugog svjetskog rata izbjegla prema Trstu, gdje joj se gubi svaki trag.

Sijedamo na klupu u parku odakle posmatramo mediteransko rastinje i zvonik bazilike. Unaokolo je mirnije nego na glavnim pješačkim rutama. Biskup Juraj Dobrila, po kojem je park dobio ime, bio je blizak sa Štrosmajerom, zastupajući ideje narodnog preporoda i suprotstavljajući se italijanizaciji. Njegovo poprsje usred parka. Dobro je da ga se ovdje sjećaju po dobru. Ostaje mi da se zadivim Romaničkoj kući iz 13. vijeka. Nju su krajem Drugog svjetskog rata promašili saveznički bombarderi uništivši ovaj dio starog Poreča. Drveni balkon na drugom spratu kući daje izgled orijentalnog čardaka. Dograđen je tek u 18. vijeku.

Palata Zukato (Zuccato) sa gotičkim prozorima i obaveznim palmama ispred pročelja očarava me neprolaznim smislom za proporcije, ljupkošću. Prvi sprat od kamena, drugi od opeke. Pomalo mi je smiješno što ova gospodska građevina nosi ime koje u prevodu sa italijanskog znači - bundeva.

Stari grad
Stari gradfoto: D. Dedović

Veganski Poreč

Mogao bih nabrajati još dosta viđenog, dodirnutog, namirisanog, odslušanog. Ali kada sam već u mislima stigao do bundeve, došlo je vrijeme da i čulo ukusa dođe na svoje. Vraćamo se Obalom Maršala Tita, laganom šetnjom uz more, pa na Trg slobode. Po preporuci skrećem lijevo kod pošte, pa desno u Ulicu Jože Šurana. I već se nalazim pred bistroom Artha. U Poreču se osjećam toliko posebno da me privlači vegetarijanska i veganska kuhinja koju nudi ovaj bistro, baš hvaljen na društvenim mrežama. Arta je jedan od četiri cilja hinduizma - označava blagostanje.

Bašta je mala i pomalo nagnuta prema centru. Sunce zalazi za porečke krovove. Ožujsko pivo šapuće pjenom u čaši. Na sto izlazi vegetarijanska plata za dvoje. U čuda planete spada mogućnost da se od tofua, tapeha, humusa, cvekle i sličnih stvari napravi umetničko djelo. Tako je izgledalo ovo čudo, takvog je ukusa bilo.

Još jedna jedinstvena stvar po kojoj ću pamtiti Poreč.

Preporučujemo za Vas