IN MEMORIAM

Balašević, pjesnik

Panonski mornar iznova je smišljao nove načine da svoju šaku poezije podijeli sa nama

6991 pregleda 3 komentar(a)
Đođre Balašević (1953-2021), Foto: Vijesti/Luka Zeković
Đođre Balašević (1953-2021), Foto: Vijesti/Luka Zeković

Vijest o Balaševićevoj smrti rastužila je najmanje dvije generacije. Za jedne, koji su dovoljno stari da se sjećaju njegovih najranijih albuma, Panonski mornar i njegove pjesme neodvojiv su dio građe za onaj simbolički okvir koji se danas naziva jugoslovenskim mitom - za njih je s Balaševićem nepovratno otišao i dio Jugoslavije. A mi drugi, mi koji smo previše mladi da bismo Balaševićevu panonsku liriku doživjeli kroz prizmu jugoslovenskog mita - za nas je on, u nedostatku bolje reference, naprosto bio pjesnik.

Svako od nas u sebi nosi bar šaku poezije - po koju krotku strofu ili stih koji čuči u onim mjestima do kojih nas vode slutnje, i čeka svoj trenutak kao što dirka čeka prst. I može se desiti da prođe čitav jedan život, a da poezija u nama ostane neispjevana i neotkrivena. Tako najčešće i bude, jer to što je svakom od nas dato malo ko zna da iz sebe iznese i prevede na jezik kojim govore drugi, oni u čijim grudima kuca srce koje nije naše.

Jedni za druge imamo samo riječi, a poezija tako lako zgasne kad god poželimo da je ukalupimo u riječ. To zna svako ko je ikad pošao tim putem, ko je osjetio kako ga pjesničke slike kao sirene mame da riječima proba da zgrabi ono što mu se u nagovještajima ukazuje. Ali avaj: koliko se često pjesnička slika naruga onom ko se drzne da za njom s palube skoči u more! Neuspješan pjesnik nezbježno se osjeća pomalo kao prevaren ljubavnik - kad shvati da su mu varljive slike umakle i da su riječi do koji je uspio da dođe bezvrijedan kič i pijesak s morskog dna, čini mu se da nijedan pojedinačan poraz ne izriče tako potpunu presudu kao pjesnički poraz. Zato je tako teško pisati poeziju koja vrijedi, i zato je pravih pjesnika tako malo.

Eto, Đorđe Balašević je bio pravi pjesnik. Nazvati ga pjesnikom ne predstavlja jeftinu odu njegovom muzičkom djelu, kao što bismo zanatliju čijoj se vještini divimo nazvali umjetnikom. Poezija je protagonista Balaševićevih pjesama - njihovu ljepotu iznijele su mahom pjesničke slike. One nas vode u nostalgični prostor bačkih salona i salaških gozbi, ljetnjih vašara, uzbuđenih varošica i memljivog sunca interbellum Vojvodine, među paore i čaršijske tetke, protine kćeri i gradske momke koji se svi zajedno doimaju kao likovi iz neke bajke, a opet, čine da povjerujemo da smo svu tu nostalgiju i sjetu proživjeli i mi sami. To može samo poezija - prava poezija zvuči kao da je naša, kao da nam je ukradena iz srca i da je nigdje drugo pjesnik nije mogao naći. Pa i ako je koji Balaševićev stih znao da sklizne u frazu, ako je katkad prebrzo posezao za melosom i sladunjavim klišeom, njegova muzika je ipak na kraju uspijevala da kaže nešto istinito i vrijedno.

Kakav je pjesnik bio, pitate, i koliki? I dan-danas, dok nam u ušima još uvijek odzvaja zvuk bubnjeva vojno-poetskog kompleksa s kraja prošlog vijeka, osjećamo potrebu da pjesniku dodijelimo čin i rang: veliki, veći, najveći, epski i lirski, pjesnik za odrasle i pjesnik za djecu, ozbiljan pjesnik i stihoklepac. Gdje li se tu nalazi Đorđe Balašević, šta mu ponuđenog sleduje? Zar je bitno? Panonski mornar koga od petka više nema iznova je smišljao nove načine da tu svoju šaku poezije podijeli sa nama. Možda nam je zato njegova smrt svima toliko teško pala.

Feđa Pavlović

Preporučujemo za Vas