VIŠE OD RIJEČI

Nevjerica

Kažu enciklopedije da je mrtav, ali svaki dan u kojem se sjetite nekog njegovog stiha kaže da je živ. Što god da kažu činjenice, pjesnici nekako ostaju s vama. Dakle - vrlo živi, uprkos smrti

37768 pregleda 72 reakcija 35 komentar(a)
Foto: Luka Zeković
Foto: Luka Zeković

Odlazak omiljenog pjesnika brojnih generacija, uprkos danima koji samo donose vijesti o novim smrtima, izazvao je nevjericu. Uvijek je tako, sa pjesnicima, starim vragovima… Nije ta nevjerica samo stvar Đorđa Balaševića i njegovih sjajnih pjesama, već i jednog uvjerenja da pjesnici ne umiru kao drugi ljudi. Kod njih je to nekako na pola. Kažu enciklopedije da je mrtav, ali svaki dan u kojem se sjetite nekog njegovog stiha kaže da je živ. Što god da kažu činjenice, pjesnici nekako ostaju s vama. Dakle - vrlo živi, uprkos smrti.

Nije Balaševićeva pjesnička magija samo stvar emocija na koje se volimo pozvati, neumjereno, ako mene pitate, već tih jedinstvenih formulacija, pravih naziva za stvari kojima smo okruženi, ili koje sanjamo...

Njegova Vojvodina kao da je izašla iz najljepših nadahnuća i zanosa Mike Antića.

Njegova Jugoslavija bila je idilična, jer je podrazumijevala sve ono dobro (ili, ipak, dobro) što je postojalo u SFRJ, a snažno se opirala banalnosti nacionalizma i svega onoga što će nas sačekati u devedesetima.

A bilo je nešto dirljivo starinsko u načinu na koji su se ljudi, diljem Titove, njegove i naše Jugoslavije, oprostili od Panonskog mornara. Kad kažem “starinsko”, mislim na slične detalje iz istorije. Kažu da su Italijani, kada je umirao Verdi, čitavu ulicu nasuli sijenom da velikog umjetnika na onaj svijet isprati tišina, a ne konjski topot i zavijanje zaprežnih kola. Dok je Igo umirao, preko sto hiljada Parižana je ćuteći prošlo ispod njegovog balkona. Sahranu grofa Tolstoja sam u ovoj rubrici već opisao, odnosno svjedočenje Borisa Šklovskog. Kao kada su Olivera stotine brodica ispratile prema njegovom ostrvu... Postoje načini ispraćaja koji tako snažno potvrde vezu istinskih umjetnika sa svojom publikom.

Kakvu bi Balašević pjesmu napravio od crnogoreske vakcinacije…

Vasa Ladački, Lepa protina kći i Boža zvani pub - ujedno.

Sve učestalija su gubljenja i/ili nesnalaženja nove vlasti. Sapunica oko vakcina, opereta u Tuzima… Zbilja, zašto zatvarati Tuzi? Ali, ne vjerujem da su razlog zastave. Prije će biti - Podgoričani. I njihova strast za beskrajnim kafopitijem.

“UDBA opet nešto smera/depeša iz Miločera/Dok čekamo Montenegro ekspres…”

Pratili i snimali, naveliko. Zapratili stotine ljudi, kao da je društvena mreža, a ne tajna policija.

Što su snimili? Što su mogli snimiti? Sitno političko šibicarenje?

Mentalitetski ornament: ovdje svako vjeruje da je prisluškivan, pa ovakva otkrića dobro dođu kao potvrda takvog osjećanja svijeta.

Može ta priča biti i zabavnija, koliko god to zvučalo nevjerovatno. Samo je potrebno da prođe dovoljno vremena…

Kada je skinuta oznaka tajnosti sa dokumenata, osamdesetih su objavljeni izvještaji o prisluškivanju pisaca u vrijeme makartizma u SAD. Gotovo da se ispostavilo da je Huverov FBI napravio uslugu istoričarima književnosti. Toliko je zabilježeno zanimljivih, pa i spektakularnih detalja, ali bilo je jasno da se neki svjetovi ne razumiju, naprosto, egzistiraju u različitim mentalnim okvirima. Igrice i sitne kaprice pisaca agenti su tumačili kao dokaz o terorističkim aktivnostima. Pisac Nelson Olgren, američki ljubavnik Simon de Bovoar, tada je volio da se u njujorškim hotelima prijavi pod imenom ljubavnice. Oblik Simon nije ni mogao izazvati sumnju, bar kod neznalica. Agent je javljao Huveru da je poznati pisac sigurno dio neke terorističke mreže, jer se u hotelima prijavljuje pod “izmišljenim imenom”.

Na žalost, ne očekujem da će se u slučaju Crne Gore naći takvih detalja. Ovdje su svi uvijek ozbiljni. Nema teže preporuke za jednu zemlju. Ta širina zahvata je indikativna. Za nevjericu. Uostalom, ideal svake totalitarne vlasti je da se prisluškuju svi. Krhka iluzija svemoći. Od koje, kao što vidimo, ne ostade ništa...

Preporučujemo za Vas