više od riječi

Mjere

Bilo bi ljekovito za ovo društvo da ga zadesi i takvo čudo - vlast koja govori istinu. Ipak, to ćemo, po svemu sudeći, još morati da pričekamo

38327 pregleda 146 reakcija 32 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Mjere. Stare i nove. A ničeg novog u Crnoj Gori - zastrašujuće brojke, iz dana u dan. Strožije mjere? Hoće, neće… Pa malo kao da hoće, a ono ipak - neće. I sve tako. U krug. Vječiti krug crnogorskog nesnalaženja i neznanja. Ostaje utisak o konfuziji koja se širi jednako opako kao i žilavi virus.

Ima i neke osobene dramaturgije u tom masovnom gatanju - što nas čeka, kakve mjere? Za sada, izgleda - pačvork vakcinacija, skrpljena od tuđih ostataka...

U ovom slučaju - u kom jedno društvo pokušava da nađe izlaz iz zagrljaja pandemije, “mjere” su skup pravila kojima se pokušava umanjiti efekat zaraze. Govori se i o “mjerama pomoći” za ugrožene poslove i kategorije stanovništva. Đaci će opet pred kompjuter umjesto u školsko dvorište... Dio škole u kome smo svi najviše naučili.

Mjera/mjere. Jedna od onih običnih, samopodrazumijevajućih riječi, a zapravo je u pitanju svojevrsni lavirint značenja u samo jednoj riječi.

Imamo klasične mjere - kojima smo odredili načine na koje racionalizujemo prostorne kategorije (dužina, daljina, veličina, zapremina) ili temporalne, poput vremena samog.

Termin “prekomjerna sila” naći ćete na svakom koraku u Crnoj Gori. Na Ungaretijevo “bezmjerje” koje obasjava, teže je naići, u CG ili bilo gdje, ali nagrada je neuporediva. Nemjerljiva, zapravo. Takođe, i ne manje važno od svega pobrojanog, mjera je ključno moralno pitanje, još od Helena. Hesiodova “mjera” nasuprot Homerove “herojske etike”, gdje je ljudima dozvoljeno sve što mogu da ponesu. Ovako, osjećaj konfuzije čini da su građani osuđeni na odgonetanje znakova, kao u doba socijalizma i partijskih medija. Jedan dan kažu da je sve u okvirima očekivanog, a već dan kasnije čujemo da je epidemija van kontrole. U takvim situacijama građanin obično ima osjećaj da vlast ne govori istinu, bar u jednom od ova dva slučaja. A takav osjećaj se lako multiplikuje i na sve drugo. Kojom god mjerom mjerili.

Bilo bi ljekovito za ovo društvo da ga zadesi i takvo čudo - vlast koja govori istinu. Ipak, to ćemo, po svemu sudeći, još morati da pričekamo.

Nema sumnje da je prošla vlast mnogo toga radila loše i nemoralno, ali, do kada to može funkcionisati kao opravdanje za novu vlast? I kakvo je to “opravdanje”? Ako se sve ovo pretvori u beskrajnu retrospekciju gluposti i amoralnosti sa potpisom stare vlasti, izgledaće kao da smo u nekom Muzeju lošeg vladanja, a ne u svojim životima. Morate preuzeti odgovornost, gospodo – to je suština. Sjetite se svih tih navlačenja “stara - nova” vlast. Vučić još uvijek okrivljuje “one prethodne”, iako je na vlasti od 2012.

Čovjek je mjera svih stvari (“panton krematon metron anthropos”), govorio je Protagora, (nepravedno) opanjkavan svakih par stotina godina, iznova. Bar do rehabilitacije sa potpisom Hajdegera. Ova rečenica (uz “koje jesu da jesu a koje nijesu da nijesu”) je mnogo zagonetnija i semantički uzbudljivija od onoga što joj se pripisuje. U tome Čovjek je mjera, dobili smo neku vrstu evergreen jeresi. A jeres je najljepša pjesnička domovina.

Kao što je neodmjerenost (odavno) jedan od najprisutnijih manira na ovoj javnoj sceni. Katnićevo nedostojno batrganje - koje kao jedan otužni refren prati aktuelna dešavanja - prevršilo je mjeru. Njegovo besramno recikliranje dokazanih podmetanja ja prava slika potonuća ovoga društva. Koncept je gotovo nevjerovatan: koliko god nešto bilo razobličeno, uvijek može oživjeti. Zemlja kratkog pamćenja u kojoj duh podvale i dragovoljnog služenja moći nikako da bude pokopan... Svi naši zombiji.

Što je mjera svih stvari u današnjoj Crnoj Gori. Koje jesu da jesu, a koje nijesu da nijesu? Imate li odgovor na ovo pitanje?

U Crnoj Gori, moguće, važi unekoliko izmijenjena verzija - Političar je mjera svih stvari… Onda nije ni čudo što sve izgleda kako izgleda, i što sve ide onamo kamo ide.

Preporučujemo za Vas