LOVAC NA ZMAJEVE

Milo izgubio vlast, Vučić izbore

Gdje je Crna Gora nakon Nikšića?! Vlast se i dalje valja po ulici. Vlada još ne vlada, a DPS i dalje ne odustaje. Od pogrešnog kursa. Bitka za Nikšić je završena i Crna Gora je preživjela

57144 pregleda 547 reakcija 113 komentar(a)
Vučić i Đukanović, Foto: Beta/AP
Vučić i Đukanović, Foto: Beta/AP

U noći nakon Kongresa, dok je egzaltirano slavio ostanak DPS-a na pogrešnom kursu, novoizabrani potpredsjednik stranke Ivan Vuković je poslao poruku kako će ubrzo Crnu Goru vratiti na pravi kurs: „A sada na posao, da odbranimo Nikšić i vratimo Crnu Goru na pravi kurs“. I opet ništa. Drugi put u posljednjih pola godine!

Strah od povratka Crne Gore na „pravi kurs“ koji je podijelio zemlju, obesmislio dijalog, spalio finansije, očerupao resurse, udaljio od Evrope, motivisao je glasače u Nikšiću da izađu i ponove svoje opredjeljenje iskazano 30. avgusta prošle godine. Nikšić, rodni grad doživotnog predsjednika DPS i rodni grad rodonačelnika crnogorskog podzemlja, još jednom je poslao poruku DPS-u da od povratka na pravi kurs koji je u stvari pogrešan (ali Šef nikako to da vidi) - nema ništa. Ako su nekadašnji vječiti gubitnici u Nikšiću u samo pola godine ostavili DPS „u male“, trijumfujući sa preko 10 procenata razlike, onda je slaba utjeha kuraženje ružičastog portparola Nikolića odbranjenim rejtingom stranke, uz najavu borbe koja sa ovakvim rezultatima tek počinje! Jer ako je DPS izgubio u svom najjačem uporištu i uz angažovanje kompletnih resursa, koji bi mu na nekim izborima prije dvije ili tri godine donijeli i dvotrećinsku a ne samo natpolovičnu pobjedu, onda samo dotrajali lider i njegov portparol marioneta mogu u izbornim rezultatima vidjeti pobjedu i najavu povratka „na pravi kurs“.

Međutim, DPS je rezultatom u Nikšiću pokazao da ima značajnu snagu da drži Crnu Goru na pogrešnom kursu. Formiranje liste na koju je pod motom antifašizma ušao PKS, gdje su se prilikom predaje liste pjevale pjesme kolaborantu Popoviću, ili gdje je u finalu kampanje lider DPS-a, sa pozicije predsjednika države, žigosao izdajnike “od Andrije Radovića do Andrije Mandića”, svi ovi kao i brojni drugi detalji, prije svih njihova tužna propaganda, govore da je želja DPS-a da ostane na pogrešnom kursu, a samim tim da značajan potencijal društva drži na tom pogrešnom kolosijeku. Nastavak politike koja je nakon tri decenije skinula DPS sa trona, logično, ne može vratiti ovu partiju na vlast, koliko god se njen prvi čovjek i mlađani saborci trudili da nas ubijede kako su na pravom kursu.

A sada na posao, da odbranimo Crnu Goru i da je vratimo na pravi kurs - ako u DPS-u zaista ima neko ko iskreno i trezveno razmišlja na tu temu, onda bi jedini pravi put vidio u raskidu sa politikom koja je dovela u pitanje crnogorski antifašizam, podijelila pravoslavni dio stanovništva tretirajući jednu njegovu polovinu kao izdajnike i svodeći dijalog u društvu na mjerkanje preko nišana.

A sada na posao, da odbranimo Crnu Goru i da je vratimo na pravi kurs - ako u DPS-u ima neko ko iskreno i trezveno razmišlja na tu temu onda treba da se prvo zapita ko je odgovoran za politiku koja je prije 10 godina uvela u „naš svet“ Aleksandra Vučića kao najvećeg prijatelja Crne Gore, stavljajući mu na raspolaganje skoro čitav medijski prostor kroz njegove ljude, spin doktore, izdavače, tajkune, da bi post festum, tek sredinom prošle godine taj isti DPS počeo da nam objašnjava kako smo izloženi propagandnoj torturi Beograda i miješanju u naše unutrašnje stvari. Taj proces je počeo još 2012. dolaskom SNS-a na vlast, ali DPS nije osjećao posljedice jer je batina pucala po leđima kritičara režima i opozicije.

Veliki srpski vožd Vučić je samo čekao trenutak kada će se steći uslovi da Pink, Prvu, Kurir, Informer i ostatak organizovane propagandne grupe, vrati na fabričko podešavanje. I da ih sa brutalne kampanje za DPS i Mila, prebaci na ništa manji suport Milovim „krvnicima“. Još lakše je Aleksandru od (Velike) Srbije bilo da partnerstvo sa Đukanovićem zamijeni gospodarskim odnosom sa marionetama iz DF-a. Kao što je 2016. održao Mila na vlasti kontroverznim „državnim udarom“, tako ga je u avgustu 2020. pogurao s trona, koristeći snagu litija i frustraciju građana od svakovrsne nepravde i nejednakosti.

Sve što se, međutim, dešavalo nakon avgustovskih izbora, guralo je srpskog vožda u sve veći kriminal koji nije vezan za bilo kakav tender, plantažu marihuane, još manje atentat, već za prostu činjenicu koja se u međunarodnom pravu zove - miješanje u unutrašnje stvari druge države. Vučić je, kao i svaki autokrata, samoljubiv i ambiciozan. Napisao sam već nakon što je ispraćen iz Podgorice bez posljednjeg pozdrava „prijatelju“ Amfilohiju - on nikad ne zaboravlja i nikad ne odustaje. I već sjutradan je krenuo u pokoravanje Crne Gore, primjenjujući recept sa Kosova i iz Republike Srpske. Našao je za početak marionete poput onog Rakića iz Mitrovice, Dodika ili Stanivukovića iz Banja Luke. Onda je naložio propagandnoj batini da višegodišnju promociju Crnogorske pravoslavne crkve, NATO-a, Zapada i EU integracija, u čemu su prednjačile Đukanovićeve ispostave Pinka, Prve, Informera, zamijene vrijednostima „srpskog sveta“, pa su preko noći sa pomenutih platformi počele da se ukazuju razne utvare nacionalističkog i ultradesničarskog Beograda za koje smo mislili da ih je progutao mrak 90-ih. Na sve to, za potrebe nikšićkih izbora, AV je ubrizgao finansijsku u logističku injekciju koja mu već desetak godina svuda donosi apsolutne pobjede ne samo natpolovičnom, već i dvotrećinskom većinom. Uz sve to, naruku mu je išla neučinkovitost nove Krivokapićeve Vlade iz koje je izvukao DF marionete, kao i izbor novog patrijarha, gdje je promovisan njegov lični favorit a opoziciona struja u Sinodu potučena do koljena. Tako je otpao i Joanikije čime je otupljen njegov „independistički“ stav o neophodnoj autonomnosti SPC u odnosu na politički vrh Srbije. Otud mu nije bilo teško da nakon svih uvreda i poniženja u kampanji za NK izbore primi na kanabe pomahnitalog Medojevića, što je kasnije pokušao da anulira susretom sa Krivokapićem i Bečićem. Još čudniji je bio Joanikijev demanti ktitora Dake tako što se i on, poput Davidovića, upustio u rasvjetljavanje atentata na bazi pretpostavki i subjektivnog osjećaja a ne ozbiljnih i jasnih dokaza. Ostao je utisak da je to bio iznuđen a ne svojevoljni potez jednog vladike koji se nada izboru za budućeg mitropolita.

Sve je pedantni i poslu posvećeni Vučić posložio tako da njegova lista ZBNK trijumfuje 14. marta, ali se to ipak nije desilo. Umjesto apsolutne pobjede i trijumfa koji je više puta u kampanji najavljivao njen papirnati vođa Andrija Mandić ili projektovanih 30 procenata samog AV koji bi napravili razliku od minimum 10 odsto u odnosu na Bečićevu listu koju je stidljivo podržao i premijer - desio se debakl. Što se najbolje vidjelo i u preranom i isforsiranom obraćanju Mandića u izbornoj noći kojim je bučno proglasio navodnu pobjedu i ugasio svjetlo.

A ispalo je - Milo izgubio vlast, a Vučić izbore. Nije pomogao ni patrijarh Porfirije koji je ničim izazvan dan pred šutnju primio predsjednikove marionete, pokazujući na taj način da će i on biti ništa manje na usluzi šefu države nego njegov prethodnik Irinej. Ovaj poraz Vučiću dolazi u nevrijeme, jer za najdalje godinu slijede beogradski, nacionalni i predsjednički izbori u Srbiji, tako da AV nije morao da trči sa Nikšićem i popije nokaut koji će njegovi oponenti u Beogradu sada moći da eksploatišu za svoje ciljeve. Vučić je mnogo izgubio sa Nikšićem jer se u očima međunarodne zajednice pokazao kao remetilački faktor, nikšićka epizoda je zakucala ekser u sanduk njegovog projekta „mini Šengena“ pa je teško vjerovati da će crnogorska vlast, nakon ovog iskustva, doživjeti taj projekat kao dobronamjeran a ne imperijalni. Ali, sve je to Vučićev problem, pustimo njemu da se sa njim nosi.

Gdje je Crna Gora nakon Nikšića?! Što bi rekao mejor Ivo, na pravom kursu ali ne i u najboljem stanju. Vlast se i dalje valja po ulici. Vlada još ne vlada, a DPS i dalje ne odustaje. Od pogrešnog kursa. Bitka za Nikšić je završena i Crna Gora je preživjela. Takav zaključak implicira i sljedeći - DF nema legitimitet da dobije gradonačelnika jer je preko 80 odsto građana glasalo da Nikšić nije Zubin Potok i da prvi čovjek grada ne može doći sa liste koja je bila ekspozitura susjedne države. Čak i ako se računaju samo brojke - lista MNN, Ura i Daka imaju 12 mjesta, jedno više od Vučićeve. Toga moraju biti svjesni svi akteri priče oko sastavljanja nove vlasti, posebno Bečić i Krivokapić.

Drugo, ako premijer želi da ostane u politici duže od godinu dana, konačno treba da izađe iz ilegale i formira partiju. Ukoliko je najbolju šansu za takav neminovni potez propustio u septembru, sada je posljednji, a ne pravi momenat. Prije izbora u Herceg Novom.

I treće, Vlada se dosta učila, u narednih 100 dana svi segmenti vlasti moraju da djeluju mnogo efikasnije, brže i energičnije kako bi se iskoristila podrška EU i SAD. Ali i većinsko raspoloženje građana Crne Gore koji uprkos svemu ovoj Vladi još uvijek drže palčeve i daju podršku da pokaže kako je ozbiljna alternativa tri decenije nepromijenjenom DPS-u. Što prije Krivokapić i njegov kabinet demonstriraju kompetenciju i snagu, to će i Đukanovićeve i Vučićeve loše namjere prije pasti u vodu.

Preporučujemo za Vas