Poricanje

U ocvalo doba jugoslovenskog socijalizma - a kad to kažem mislim na doba između Titove smrti i Osme sjednice - bio je popularan model društvene mobilizacije i pospješivanja aktivizma povodom nekog problema - proglašavanjem nedjelje (tjedna) borbe protiv… ovoga ili onoga. Od nedjelje borbe protiv siromaštva, rasizma ili neokolonijalizma u podsaharskoj Africi, do nedjelje borbe protiv raka ili birokratije… No ubrzo je osvanuo grafit “nedjelje borbe protiv tjedna” (ili obrnuto), i stvari su krenule onim pravcem kojim su krenule. Naše pogrešno skretanje iz horora…

Čemu ovo poznojugoslovensko sjećanje u ovo postjugoslovensko gluvo doba? Sjetio sam se toga običaja, jer mi je izgledalo da je protekle nedjelje aktuelna vlada sprovela vrlo efikasnu i široku akciju pod nazivom “Nedjelja borbe protiv aktuelne vlade”. I, kako su krenuli, neće im trebati protivnici. Sami su zapanjujuće učinkoviti.

Ministar Leposavić je pokušao da promoviše jednu retoriku koja je najblaže rečeno falsifikujuća, ali je i duboko nedostojna. I današnjeg vremena i jednog mladog čovjeka.

Ne mogu da razumijem razloge zašto (neki) ljudi poriču Srebrenicu, ili Aušvic ili Jasenovac? Kome vjeruju da “pomažu”?

Ipak, njegova formulacija kojom na kraju, u ime neke “budućnosti” (kakve?) i retorike tipa “meni su svi isti”, želi da predstavi jednakim žrtvama i stvarne žrtve i njihove dželate je najnaopakija od cijele te opake priče.

Da bi se to uradilo (izjednačile žrtve i dželati), potrebno je ponuditi takvu vrstu perspektive koja će se uklopiti u površni i retorički “jednostavni” narativ “pomirenja” koji je u Crnoj Gori na sceni evo neko doba. Smisleno pomirenje nije moguće zasnovati na rehabilitaciji zločina i zločinaca. Pomirenje je moguće samo nakon nedvosmislene saglasnosti o tome što se desilo i zbog čega se desilo baš tako. Svako pomirenje koje ne ukalkuliše ovu vrstu racionalnog uvida samo je hibernacija sukoba, ostavljanje konfrontacija za neka druga vremena… A to nije pomirenje. To je uzimanje predaha. Prije čega?

“Svakako neću sporiti pravnu važnost odluka međunarodnih tijela, niti ću sporiti pravo Bošnjaka i Muslimana da u srcima ovaj zločin doživljavaju kao trajnu patnju i tragediju.” Ponovimo, ministar Leposavić je spreman da dozvoli ljudima da “ovaj zločin doživljavaju kao trajnu patnju i tragediju”!? Dirljivo. Kakva velikodušnost.

Ali, činjenica da se mi i dalje bavimo dokazivanjem (i poricanjem) Srebrenice sama po sebi je doboko uznemirujuća. To je simptom bolesnog društva koje time pokazuje da nije jače od svojih bolesti, da se urušava i slabi… Ipak, širina reakcije na Leposavićevu malignu aroganciju upućuje na to građanska supstanca u Crnoj Gori postoji, i da je u stanju da prepozna ovakve opsjene i opsjenare.

Ministar finansija, u javnosti doživljen kao gospodstveno lice aktuelne vlade, ponio se sasvim negospodstveno. Jer, možda je to nepopravljivo starinski, ali vjerujem da laganje i gospodstvo ne idu zajedno. Tako je bar bilo nekad. Njegova tvrdnja da se nije ni razmišljalo o oporezivanju penzija upućuje na prilično nestandardan odnos prema istini. Nije dobro da mlad i ozbiljan političar, koji djeluje kao čovjek od manira i znanja, na taj način gradi javni kredibilitet. Neka ne otežava ljudima koji žele da mu vjeruju.

Penzioneri su drhtali, definitivno, makar jedan dan. Očito je reakcija javnosti bila razlog da se i ovaj ministar odluči za poricanje. Što se izvjesno ne bi desilo da Vijesti nisu objavile ono do čega su došle. Cinik bi rekao - to je ozbiljno društvo - gdje novinari govore istinu, a političari lažu. Svako radi svoj posao, drugim riječima.

Neka se ne zalijeća se onakvim izjavama sljedeći put. Laganje je laganje, čak i uz lijepe manire.