Dan kao i svaki drugi, svima isti. Petnaesti februar, dan koji će odrediti tokove naših života, ostati ili nestati, moj brat, ja i sestra. Svakodnevica je svima ista, počinje sa čekanjem izjutra da čujemo koliko korona odnosi dnevno ljudskih života, broj oboljelih na dnevnom nivou... To čekanje da će svanuti baš dan, kao i proljeće koje se sprema da dođe i donese miris i boje života da se vratimo svi u normalne tokove.
Sve je počelo tiho, prvo bratu sa simptomima prehlade. Prohladan dan, pa noć sa čuvenim sjevercem u Podgorici. Korona. Kreće čekanje i testiranje ukCovid ambulatni na Zlatici. Poslije dva dana čekanja pod temperaturom dobija nalaz - pozitivan. Takođe i ja dobijam neku groznicu osjećaj zime i glavobolje. I ocu nije dobro. Sve misliš nije ništa, proći će. Svi smo u izolaciji. Majka polupokretna, otac izolovan u sobi, brat u drugoj kući... a svo troje u iščekivanju razvoja bolesti, jer nam je u kovid ambulatni rečeno da ne daju terapiju dok bolest ne sazri da se čeka... To sazrijevanje bolesti je mnoge odvelo u nepovrat...
Bratu biva loše, uključena je terapija, teško diše... Kod njega je baš sazrelo do te mjere da ga je korona paralisala... Snima pluća... Komuniciramo samo porukama, valjda čekaš da će biti bolje. A ono sve gore za svo troje. Sreća za nas i moga brata da je snimak pluća, koji je bio katastrofalan uočio rentgen tehničar toga dana i snimak preko vajbera poslao koleginici koja je bila odsutna gospođi Radi Jovanović da pita za savjet što da radi. Kad je vidjela snimak samo je pitala: “Je li ovaj čovjek živ... nemoguće... treba ga zvati da pod hitno ide u bolnicu jer neće dočekati jutro“. Nije upisan broj telefona a njegovi sati su otkucani za kraj. Gospođa Rada uspijeva da sazna adresu i uspijeva da preko Hitne pomoći skoro polumrtvog brata odvoze u KBC i smješten bude na odeljenje pulmologije. Svaki dan nas obavještavaju: „Vaš brat je životno ugrožen, parametri od kojih sve zavisi i ta luda puka sreća da se kockice slože...“ Više nije bilo čekanja za oca i mene. Snimili smo pluća. Znači 9 dana od prvih simptoma već je upala pluća. Temperatura bolovi u glavi mišićima kostima, imate osjećaj da neko vadi oči. Sestra sa gospođom Radom uspjela da nas pregledaju sa grupom ljekara, dobijemo terapiju. Kažu ništa u životu nije slučajno da vam se pojedini ljudi pojave na putu života, sve sa razlogom. Ovaj put je to bila g-đa Rada glavni akter i učesnik za srećan ishod. Za život mog brata i svih nas.
Brat i otac jedan do drugoga u dvije prostorije na aparatima... spori su i minuti u sati, čekanje i obavijest kada čuješ zvona telefona. Pitanje jesu li živi, kako su prošli, dočekali jutro.... Majka piše poruku sinu na telefon: Moraš da preživiš i dođeš kući, rodila sam te zdravog. Obećao joj je da će doći. Misliš pozitivno i nadaš se da će proći, jer sve prođe.
Teške su priče iz kovid zone, tamo je svima strah u očima, postoje pravila koja se moraju poštovati i slušati jer ljekari daju sve od sebe, jer tu život počinje i nestaje. Svi su isti u bolničkom krevetu, pod maskama i respiratorima, pogledi koji govore više od hiljadu riječi. Bore se za uzdah i izdah, pomak i napredak da pluća samostalno dišu... Nažalost, nismo jedini koje je zadesila muka da četvoro oboli iz jedne porodice. Puno familija koji su izgubili svoje roditelje u jednom danu, tamo u crvenoj kovid zoni zastave nemaju boju, jer svakog trena po jedan život do tebe bude ugašen.
Iako su živi došli svojoj kući, to je bilo sa pola života. Znate, to vam dođe kao da ste obilježeni kao od kakve gube... zarazna i smrtonosna ljekarima samo vidite oči ispod onog skafandera. Imali smo sreće ja, brat, otac i sestra da preživimo.
Ništa nije lako, proguta čovjek mnogo štošta. Sve ovo ostavlja posljedice za kasnije. Opravak je dug i težak. Svaki pacijent je priča za sebe. Predugo traje pandemija, nedostak ljekara i tehničara, opšti haos po domovima zdravlja. O poštovanju mjera, nećemo. Ko preživi prićaće. Hvala gospođi Radi Jovanović što smo preživjeli.
Bonus video:
